Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 17, a. 6

O njegovu razlikovanju od drugih teoloških kreposti

Prigovor 1. Čini se da ufanje nije krepost različita od drugih teoloških kreposti. Habitusi se naime razlikuju prema objektima, kako je gore rečeno. Ali isti je objekt ufanja i drugih teoloških kreposti. Dakle, ufanje se ne razlikuje od drugih teoloških kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, u simbolu vjere, u kojemu ispovijedamo vjeru, veli se: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“. Ali iščekivanje budućega blaženstva pripada ufanju, kako je gore rečeno. Dakle, ufanje se ne razlikuje od vjere.

Prigovor 3. Nadalje, po ufanju čovjek teži u Boga. Ali to vlastito pripada ljubavi. Dakle, ufanje se ne razlikuje od ljubavi.

Naprotiv, gdje nema razlikovanja, ondje nema broja. Ali ufanje se pribraja drugim teološkim krepostima, veli naime Grgur u I Moral. da su tri kreposti: vjera, ufanje i ljubav. Dakle, ufanje je krepost različita od drugih teoloških kreposti.

Odgovaram: neka se krepost naziva teološkom po tome što ima Boga za objekt uz koji prianja. Može pak netko uz neku stvar prianjati na dva načina: na jedan način, radi nje same; na drugi način, ukoliko se iz nje do drugoga dolazi. Ljubav dakle čini da čovjek prianja uz Boga radi njega samoga, sjedinjujući čovjekov um s Bogom po osjećaju ljubavi. Ufanje pak i vjera čine da čovjek prianja uz Boga kao uz neko počelo iz kojega nam neka dobra dolaze. Od Boga nam pak dolazi i spoznaja istine i postizanje savršene dobrote. Vjera dakle čini da čovjek prianja uz Boga ukoliko je on nama počelo spoznavanja istine, vjerujemo naime da je istinito ono što nam Bog govori. Ufanje pak čini da prianjamo uz Boga ukoliko je on nama počelo savršene dobrote, ukoliko se naime po ufanju oslanjamo na božansku pomoć radi postizanja blaženstva.

Odgovor na 1. prigovor: Bog je prema drugom i drugom formalnom pojmu objekt ovih kreposti, kako je rečeno. Za razlikovanje pak habitusâ dostaje različit pojam objekta, kako je gore utvrđeno.

Odgovor na 2. prigovor: iščekivanje se postavlja u simbolu vjere ne zato što bi bilo vlastiti čin vjere, nego ukoliko čin ufanja pretpostavlja vjeru, kako će se reći, i tako se čini vjere očituju po činima ufanja.

Odgovor na 3. prigovor: ufanje čini da težimo u Boga kao u neko konačno dobro koje valja postići, i kao u neku djelotvornu pomoć za pomaganje. Ali ljubav vlastito čini da težimo u Boga sjedinjujući čovjekov osjećaj s Bogom, tako naime da čovjek ne živi sebi, nego Bogu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.