II-II, q. 17, a. 5
Je li ufanje teološka krepost
Prigovor 1. Čini se da ufanje nije teološka krepost. Teološka je naime krepost ona koja ima Boga za objekt. Ali ufanje nema samo Boga za objekt, nego i druga dobra koja se nadamo postići od Boga. Dakle, ufanje nije teološka krepost.
Prigovor 2. Nadalje, teološka krepost ne sastoji se u sredini dviju mana, kako je gore utvrđeno. Ali ufanje se sastoji u sredini preuzetnosti i očaja. Dakle, ufanje nije teološka krepost.
Prigovor 3. Nadalje, očekivanje pripada velikodušnom strpljenju (longanimitas), koje je dio jakosti. Budući dakle da je ufanje neko očekivanje, čini se da ufanje nije teološka, nego moralna krepost.
Prigovor 4. Nadalje, objekt je ufanja mučno. Ali težiti u mučno pripada velikodušnosti, koja je moralna krepost. Dakle, ufanje je moralna, a ne teološka krepost.
Naprotiv, u 1 Kor 13 pribraja se vjeri i ljubavi, koje su teološke kreposti.
Odgovaram: budući da vrsne razlike po sebi dijele rod, valja promotriti odakle ufanje ima pojam kreposti, zato da bismo znali pod koju se vrsnu razliku kreposti smješta. Rečeno je pak gore da ufanje ima pojam kreposti iz toga što doseže najviše pravilo ljudskih čina; koje doseže i kao prvi djelatni uzrok, ukoliko se na njegovu pomoć oslanja; i kao posljednji svršni uzrok, ukoliko u njegovu uživanju očekuje blaženstvo. I tako je bjelodano da je ufanju, ukoliko je krepost, glavni objekt Bog. Budući dakle da se u tome sastoji pojam teološke kreposti: da ima Boga za objekt, kako je gore rečeno; bjelodano je da je ufanje teološka krepost.
Odgovor na 1. prigovor: što god drugo ufanje očekuje postići, nada se u redu prema Bogu kao prema posljednjoj svrsi i kao prema prvom djelatnom uzroku, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: sredina se uzima u onome što je uređeno i mjereno prema tome kako se pravilo ili mjera doseže; a prema tome pak što se pravilo nadilazi, jest prekomjernost; no prema zaostajanju za pravilom, jest manjak. U samom pak pravilu ili mjeri ne uzimaju se sredina i krajnosti. Moralna je pak krepost oko onoga što se upravlja razumom kao oko vlastitoga objekta, i zato joj po sebi pristoji biti u sredini sa strane vlastitoga objekta. Ali teološka je krepost oko samoga prvoga pravila, neuređena drugim pravilom, kao oko vlastitoga objekta. I zato joj po sebi, i prema vlastitom objektu, ne pristoji biti u sredini. Može joj pak to pripasti po akcidentu, zbog onoga što se usmjerava na glavni objekt. Kao što vjera ne može imati sredinu i krajnosti u tome što se oslanja na prvu istinu, na koju se nitko ne može previše osloniti; ali sa strane onoga što vjeruje može imati sredinu i krajnosti, kao što je jedna istina sredina između dviju laži. I slično ufanje nema sredinu i krajnosti sa strane glavnoga objekta, jer na božansku pomoć nitko se ne može previše osloniti; ali što se tiče onoga što se tko pouzdaje da će postići, ondje može postojati sredina i krajnosti, ukoliko ili preuzetno očekuje ono što je iznad njegova razmjera, ili očajava o onome što mu je razmjerno.
Odgovor na 3. prigovor: očekivanje koje se postavlja u definiciji ufanja ne unosi odgodu, kao očekivanje koje pripada velikodušnom strpljenju, nego unosi odnos prema božanskoj pomoći, bilo da se ono čemu se nada odgađa, bilo da se ne odgađa.
Odgovor na 4. prigovor: velikodušnost teži u mučno nadajući se nečemu što je u njezinoj moći. Stoga vlastito gleda vršenje nekih velikih djela. Ali ufanje, prema tome što je teološka krepost, gleda mučno koje valja postići tuđom pomoći, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.