II-II, q. 17, a. 3
Može li jedan čovjek po kreposti ufanja ufati se u blaženstvo drugoga
Prigovor 1. Čini se da se netko može za drugoga nadati vječnom blaženstvu. Veli naime Apostol u Fil 1: „Uvjeren u to isto, da će onaj koji je započeo u vama dobro djelo dovršiti ga sve do Dana Krista Isusa“. A savršenstvo onoga dana bit će vječno blaženstvo. Dakle, netko može za drugoga očekivati vječno blaženstvo.
Prigovor 2. Nadalje, ono što od Boga molimo, nadamo se postići od njega. No od Boga molimo da druge privede k vječnom blaženstvu, prema onome iz Jak posl.: „Molite jedni za druge da se spasite“. Dakle, možemo se za druge nadati vječnom blaženstvu.
Prigovor 3. Nadalje, ufanje i očaj jesu o istome. Ali netko može očajavati o vječnom blaženstvu nekoga drugoga, inače bi uzalud Augustin rekao u knjizi De verbis Domini: „Ni o kome ne treba očajavati dokle god živi“. Dakle, može se također netko nadati za drugoga vječnom životu.
Naprotiv, Augustin veli u Enchiridionu da „ufanje nije osim o stvarima koje pripadaju onomu tko se za njih nada“.
Odgovaram: ufanje o nečemu može postojati na dva načina. Na jedan doduše način, apsolutno, i tako je samo o mučnom dobru koje pripada samomu sebi. Na drugi način, iz pretpostavke drugoga, i tako može biti i o onome što pripada drugome. Za čiju bjelodanost valja znati da se ljubav i ufanje razlikuju u tome što ljubav unosi neko sjedinjenje onoga koji ljubi s ljubljenim; a ufanje unosi neki pokret ili pružanje težnje prema nekom mučnom dobru. Sjedinjenje je pak nekih odijeljenih stvari, i zato se ljubav može izravno odnositi na drugoga, kojega netko sebi sjedinjuje po ljubavi, imajući ga kao samoga sebe. Pokret je pak uvijek prema vlastitom cilju razmjernom pokretnome, i zato ufanje izravno gleda vlastito dobro, a ne ono što drugome pripada. No uz pretpostavku sjedinjenja ljubavi s drugim, već netko može željeti i nadati se nečemu za drugoga kao za sebe. I prema tome netko se može za drugoga nadati vječnom životu, ukoliko je s njime sjedinjen po ljubavi. I kao što je ista krepost ljubavi kojom tko ljubi Boga, samoga sebe i bližnjega, tako je također ista krepost ufanja kojom se netko nada sebi samomu i drugome.
Odgovor na prigovore: i po tome je bjelodan odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.