Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 17, a. 2

Je li njegov objekt vječno blaženstvo

Prigovor 1. Čini se da vječno blaženstvo nije vlastiti objekt ufanja. Ne nada se naime čovjek onome što nadilazi svaki pokret njegova uma, budući da je čin ufanja neki pokret uma. Ali vječno blaženstvo nadilazi svaki pokret ljudskoga uma, veli naime Apostol u 1 Kor 2 da „u srce čovječje ne uđe“. Dakle, blaženstvo nije vlastiti objekt ufanja.

Prigovor 2. Nadalje, molba tumači ufanje, veli se naime u Psalmu: „Prepusti Gospodinu put svoj i ufaj se u njega, i on će učiniti“. Ali čovjek od Boga dopušteno moli ne samo vječno blaženstvo nego i dobra sadašnjega života, kako duhovna tako i vremenita, te oslobođenje od zala, kojih u vječnom blaženstvu neće biti, kako je bjelodano u molitvi Gospodnjoj u Mt 6. Dakle, vječno blaženstvo nije vlastiti objekt ufanja.

Prigovor 3. Nadalje, objekt je ufanja mučno. No u usporedbi s čovjekom mnoge su druge stvari mučne osim vječnoga blaženstva. Dakle, vječno blaženstvo nije vlastiti objekt ufanja.

Naprotiv, Apostol veli u Heb 6 da imamo ufanje koje ulazi, to jest čini da ulazimo, do unutrašnjosti zastora, to jest do nebeskoga blaženstva, kako Glosa ondje tumači. Dakle, objekt je ufanja vječno blaženstvo.

Odgovaram: kako je rečeno, ufanje o kojemu govorimo doseže Boga oslanjajući se na njegovu pomoć radi postizanja očekivanoga dobra. No potrebno je da učinak bude razmjeran uzroku. I zato dobro koje vlastito i ponajprije moramo od Boga očekivati jest beskonačno dobro, koje je razmjerno moći Boga koji pomaže, jer beskonačnoj je moći vlastito privesti k beskonačnomu dobru. To je pak dobro vječni život, koji se sastoji u uživanju samoga Boga: ne treba se naime od njega nadati nečemu manjemu negoli je on sam, budući da njegova dobrota, po kojoj stvorenju priopćuje dobra, nije manja od njegove biti. I zato je vlastiti i glavni objekt ufanja vječno blaženstvo.

Odgovor na 1. prigovor: vječno blaženstvo doduše savršeno ne ulazi u srce čovječje, tako naime da bi čovjeku putniku moglo biti spoznato kakvo je i kolikog stupnja; ali prema općem pojmu, naime savršenoga dobra, može pasti u čovjekovo poimanje. I na taj način nastaje pokret ufanja prema njemu. Stoga znakovito Apostol veli da ufanje ulazi sve do unutrašnjosti zastora, jer ono čemu se nadamo još nam je zastrto.

Odgovor na 2. prigovor: ma koja druga dobra ne moramo od Boga moliti osim u redu prema vječnom blaženstvu. Stoga i ufanje ponajprije doduše gleda vječno blaženstvo; a ostalo pak što se moli od Boga gleda drugotno, u redu prema vječnom blaženstvu. Kao što i vjera gleda ponajprije Boga, a drugotno gleda ono što se na Boga usmjerava, kako je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: čovjeku koji teži za nečim velikim, malenim se čini sve drugo što je manje od toga. I zato čovjeku koji se nada vječnom blaženstvu, imajući u vidu to ufanje, ništa drugo nije mučno. No imajući u vidu sposobnost onoga koji se nada, mogu mu i neke druge stvari biti mučne. I prema tome o njima može postojati ufanje u redu prema glavnom objektu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.