Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 17, a. 1

Je li ufanje krepost

Prigovor 1. Čini se da ufanje nije krepost. „Kreposti se naime nitko loše ne služi“, kako veli Augustin u knjizi De libero arbitrio. No netko se ufanjem loše služi, jer se oko strasti ufanja može naći sredina i krajnosti, kao i oko drugih strasti. Dakle, ufanje nije krepost.

Prigovor 2. Nadalje, nijedna krepost ne proizlazi iz zasluga, jer „krepost Bog u nama bez nas proizvodi“, kako Augustin veli. „No ufanje proizlazi iz milosti i zasluga“, kako Magister veli u dist. 26 III. knjige Sentencija. Dakle, ufanje nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, „krepost je raspoloženje savršenoga“, kako se veli u VII. Physic. No ufanje je raspoloženje nesavršenoga, naime onoga tko nema ono čemu se nada. Dakle, ufanje nije krepost.

Naprotiv, Grgur u I Moral. veli da se po trima Jobovim kćerima označuju ove tri kreposti: vjera, ufanje i ljubav. Dakle, ufanje je krepost.

Odgovaram: prema Filozofu u II. Ethic., „krepost svake pojedine stvari jest ono što čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim“. Potrebno je dakle, gdje god se nalazi neki dobar čovjekov čin, da odgovara nekoj ljudskoj kreposti. U svemu pak što je uređeno i mjereno dobro se promatra po tome što nešto doseže vlastito pravilo, kao što kažemo da je dobro odijelo koje niti nadilazi niti zaostaje za dužnom mjerom. Ljudskih je pak čina, kako je gore rečeno, dvostruka mjera: jedna doduše bliža i istovrsna, naime razum; a druga je najviša i nadilazeća, naime Bog. I zato je svaki ljudski čin koji doseže razum ili samoga Boga dobar. Čin pak ufanja o kojemu sada govorimo doseže Boga. Jer kako je gore rečeno kad se raspravljalo o strasti ufanja, objekt je ufanja buduće mučno dobro koje je moguće imati. Moguće pak nama nešto biva na dva načina: na jedan način, po nama samima; na drugi način, po drugima, kako je bjelodano u III. Ethic. Ukoliko se dakle nadamo nečemu kao nama mogućem po božanskoj pomoći, naše ufanje doseže samoga Boga, na čiju se pomoć oslanja. I zato je bjelodano da je ufanje krepost, budući da čovjekov čin čini dobrim i da doseže dužno pravilo.

Odgovor na 1. prigovor: u strastima se sredina kreposti uzima po tome što se doseže pravi razum, i u tome se također sastoji pojam kreposti. Stoga se i u ufanju dobro kreposti uzima prema tome kako čovjek ufajući se doseže dužno pravilo, naime Boga. I zato se ufanjem koje doseže Boga nitko ne može loše služiti, kao ni moralnom krepošću koja doseže razum, jer to samo što je dosezati jest dobra upotreba kreposti. Premda ufanje o kojemu sada govorimo nije strast, nego habitus uma, kako će se niže pokazati.

Odgovor na 2. prigovor: za ufanje se veli da proizlazi iz zasluga s obzirom na samu očekivanu stvar, ukoliko se tko nada da će blaženstvo postići iz milosti i zasluga. Ili s obzirom na čin oblikovanoga ufanja. Sam pak habitus ufanja, po kojemu tko očekuje blaženstvo, ne uzrokuje se iz zasluga, nego čisto iz milosti.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko se nada jest doduše nesavršen s obzirom na razmatranje onoga što se nada postići, a što još nema; no savršen je što se tiče toga što već doseže vlastito pravilo, naime Boga, na čiju se pomoć oslanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.