II-II, q. 168, a. 3
O grijehu koji biva iz pretjeranosti u igri
Prigovor 1. Čini se da u suvišku igre ne može postojati grijeh. Ono naime što ispričava od grijeha, ne čini se da je grijeh. Ali igra ponekad ispričava od grijeha, jer su mnoga djela, kada bi se činila ozbiljno, teški grijesi, koji dakako učinjeni u šali, ili su nikakvi ili laki. Dakle, čini se da u preobilju igre nema grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, sve druge mane svode se na sedam glavnih grijeha, kako Grgur kaže u 31. knjizi Moralia. Ali preobilje u igrama ne čini se da se svodi na bilo koji glavni grijeh. Dakle, čini se da nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, ponajviše se čini da glumci u igri preobiluju, koji sav svoj život uređuju za igranje. Kada bi dakle preobilje igre bilo grijeh, tada bi svi glumci bili u stanju grijeha. Sagriješili bi također svi koji bi se služili njihovom službom, ili koji bi im nešto dijelili, kao podupiratelji grijeha. Što se čini neistinitim. Čita se naime u životima otaca da je blaženom Pafnutiju bilo objavljeno da će neki zabavljač biti njegov sudrug u budućem životu.
Naprotiv, iznad onoga iz Izr 14: „smijeh će se pomiješati s tugom i kraj radosti zauzima tuga“, kaže Glosa, vječna tuga. Ali u suvišku igre nalazi se neuredan smijeh i neuredna radost. Dakle, ondje je smrtni grijeh, komu se jedinom duguje vječna tuga.
Odgovaram: u svemu onome što je upravljivo prema razumu, suvišnim se naziva ono što prelazi pravilo razuma, manjkavim se pak naziva nešto ukoliko zaostaje za pravilom razuma. Rečeno je pak da su igrive ili šaljive riječi ili djela upravljivi prema razumnom pravilu. I stoga se suvišak u igri shvaća kao ono što prelazi pravilo razuma. Što doista može biti dvostruko. Na jedan način, iz same vrste čina koji se uzimaju u igru, koja vrsta šale prema Tuliju kaže se da je neučtiva, drska, zla, opscena, kada se naime netko koristi, poradi igre, sramotnim riječima ili djelima, ili također onima koje smjeraju na štetu bližnjega, a koje su po sebi smrtni grijesi. I tako je očito da je prekršaj u igri smrtni grijeh. Na drugi način može postojati prekršaj u igri s obzirom na manjak dužnih okolnosti, primjera radi kada se neki koriste igrom u nedopuštenim vremenima ili mjestima, ili također mimo sukladnosti posla ili osobe. I to doista ponekad može biti smrtni grijeh, poradi siline naklonosti prema igri, čiji užitak netko pretpostavlja ljubavi Božjoj, tako da ne izbjegava služiti se takvim igrama protiv zapovijedi Božje ili Crkve. Ponekad je pak laki grijeh, primjera radi kada netko nije toliko naklonjen igri da bi poradi toga htio počiniti nešto protiv Boga.
Odgovor na 1. prigovor: neki su grijesi poradi same namjere, jer se naime čine na nečiju štetu, koju namjeru isključuje igra, čija je namjera usmjerena na užitak, a ne na nečiju uvredu. I u takvim igrama ispričava od grijeha, ili umanjuje grijeh. Neke su stvari pak koje su po svojoj vrsti grijesi, kao ubojstvo, bludnost i slično. I takve stvari igra ne ispričava, štoviše po njima igra postaje sramotna i opscena.
Odgovor na 2. prigovor: suvišak u igri pripada neprimjerenoj veselosti, za koju Grgur kaže da je kći proždrljivosti. Odakle se u Izl 32 kaže: „sjede narod jesti i piti, i ustadoše igrati“.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, igra je nužna za ophodnju ljudskoga života. A za sve ono što je korisno ljudskoj ophodnji, mogu se odrediti neke dopuštene službe. I stoga ni služba glumaca, koja je uređena da se pruži utjeha ljudima, nije po sebi nedopuštena, niti su u stanju grijeha, samo ako umjereno rabe igru, to jest, ne rabeći neke nedopuštene riječi ili djela za igru, i ne primjenjujući igru u nedopuštenim poslovima i vremenima. I premda se u ljudskim stvarima ne služe drugom službom u usporedbi s drugim ljudima, ipak u usporedbi sa samima sobom i s Bogom, imaju druge ozbiljne i kreposne radnje, primjera radi dok mole, i svoje strasti i radnje uređuju, i ponekad siromasima dijele milostinju. Odakle oni koji im umjereno pomažu, ne griješe, nego čine pravedne stvari, pripisujući im plaću njihove službe. Ako li pak tko suvišno troši svoja dobra na takve, ili također uzdržava one glumce koji se služe nedopuštenim igrama, griješi, takoreći potičući ih u grijehu. Odakle Augustin kaže u tumačenju Ivanova evanđelja, da je „darovati svoja dobra glumcima golem grijeh“. Osim ako je možda neki glumac u krajnjoj nuždi, u kojoj bi mu trebalo pomoći. Jer Ambrozije kaže u knjizi De Offic.: „nahrani onoga tko umire od gladi. Tko god ćeš naime moći spasiti hraneći čovjeka, ako ne nahraniš, ubio si“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.