Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 168, a. 2

Može li postojati neka krepost oko čina igre

Prigovor 1. Čini se da u igrama ne može postojati nikakva krepost. Jer Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „Gospodin veli: jao vama koji se smijete, jer ćete plakati. Ne samo dakle raskalašene, nego držim da valja izbjegavati i sve šale“. Ali ono što se može činiti kreposno, ne treba u potpunosti izbjegavati. Dakle, oko igara ne može postojati krepost.

Prigovor 2. Nadalje, krepost je ono što Bog u nama bez nas vrši, kako je gore rečeno. Ali Krizostom kaže: „Bog ne daje igrati, nego Đavao. Čuj što su igrači pretrpjeli: sjede narod jesti i piti, i ustadoše igrati“. Dakle, oko igara ne može postojati krepost.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u X. Ethic., da „čini igre nisu usmjereni ni na što drugo“. Ali za krepost se zahtijeva da netko vrši radnju birajući poradi nečega, kako je očito po Filozofu u II. Ethic.. Dakle, oko igara ne može postojati krepost.

Naprotiv, Augustin kaže u 2. knjizi O glazbi: „hoću da naposljetku poštediš samoga sebe, jer mudru čovjeku priliči ponekad otpustiti oštricu usmjerenu na djelovanje“. Ali to otpuštanje duha od djelovanja biva po igrivim riječima i djelima. Dakle, njima se koristiti ponekad pripada mudrom i kreposnom čovjeku. Filozof također postavlja krepost eutrapelije oko igara, koju mi možemo nazvati vedrinom.

Odgovaram: kao što čovjek treba tjelesni počinak za osvježenje tijela, jer ne može neprekidno raditi poradi toga što ima konačnu snagu, koja je razmjerna određenim radovima, tako je isto i s dijelom duše, čija je također snaga konačna i razmjerna određenim činovima, i stoga, kada se preko svoje mjere pruža u neke radove, umara se, i od toga se zamara, osobito budući da u radovima duše istodobno radi i tijelo, ukoliko naime duša, pa i razumska, se koristi snagama koje rade po tjelesnim organima. A osjetna dobra su susrodna čovjeku. I stoga, kada se duša uzdiže iznad osjetnih stvari usmjerena na djela razuma, rađa se odatle određeni životinjski umor, bilo da čovjek namjerava djela praktičnoga razuma, bilo spekulativnoga. Ipak više ako namjerava djela kontemplacije, jer se po tomu više uzdiže iznad osjetnih stvari, premda se možda u nekim vanjskim djelima praktičnoga razuma sastoji veći tjelesni umor. U oboma ipak utoliko se netko više životinjski umara ukoliko se snažnije usmjerava na djela razuma. Ali kao što se tjelesni umor uklanja po tjelesnom počinku, tako je također potrebno da se životinjski umor uklanja po počinku duše. A počinak duše je užitak, kako je gore rečeno kada se raspravljalo o strastima. I stoga je lijek protiv životinjskog umora potrebno primijeniti po nekom užitku, prekinuvši usmjerenost na ustrajavanje u studiju razuma. Kao što se u zbornicima otaca čita da je blaženi evanđelist Ivan, kada su se neki sablaznili što su ga našli kako se igra sa svojim učenicima, naredio jednomu od njih, koji je nosio luk, da odape strijelu. Što kad je učinio više puta, upitao je može li to činiti neprekidno. Onaj je odgovorio da bi se, ako bi to činio neprekidno, luk slomio. Odakle je blaženi Ivan nadodao da bi se slično slomio i duh čovjeka, ako se nikad ne bi opustio od svoje usmjerenosti. Takve pak riječi ili djela, u kojima se ne traži ništa osim životinjskog užitka, nazivaju se igrivima ili šaljivima. I stoga je nužno takvima ponekad se služiti, takoreći za neki počinak duše. I to je ono što Filozof kaže u IV. Ethic., da se „u ophodnji ovoga života ima neki počinak s igrom“, i stoga valja ponekad se služiti nekim takvim stvarima. Oko čega se ipak troje čini osobito potrebnim za izbjegavanje. Čije prvo i glavno je da se spomenuti užitak ne traži u nekim sramotnim ili štetnim radnjama ili riječima. Odakle Tulije kaže u 1. knjizi De Offic., da je „jedna vrsta šaljenja neučtiva, drska, zla, opscena“. Drugo pak na što treba paziti jest da se u potpunosti ne rastoči ozbiljnost duše. Odakle Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „pazimo da, dok želimo opustiti duh, ne rastočimo svu skladnost, poput nekog sklada dobrih djela“. I Tulije kaže u 1. knjizi De Offic., da „kao što djeci ne dajemo svaku slobodu igranja, nego onu koja nije tuđa činu čestitosti; tako i u samoj šali neka zasja neko svjetlo čestita uma“. Treće pak na što treba paziti, kao i u svim drugim ljudskim činima, jest da priliči osobi, vremenu i mjestu, i da bude sukladno uređenim drugim okolnostima, da naime bude dostojno i vremena i čovjeka, kako Tulije kaže ondje. Takve se pak stvari uređuju prema pravilu razuma. A habitus koji radi prema razumu jest moralna krepost. I stoga oko igara može postojati neka krepost, koju Filozof naziva eutrapelijom. I netko se naziva eutrapelnim od dobre preinake, jer naime dobro preinačuje neke riječi ili djela u utjehu. I ukoliko se po toj krepost čovjek obuzdava od neumjerenosti u igrama, sadrži se pod skromnošću.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je rečeno, šale moraju priličiti poslovima i osobama. Odakle i Tulije kaže u 1. knjizi De Rhet., da kada su slušatelji umorni, „nije beskorisno započeti od neke nove ili smiješne stvari govornik, ako ipak dostojanstvo stvari ne oduzima sposobnost šale“. Sveti nauk pak smjera na najveće stvari, prema onome iz Izr 8: „slušajte, jer ću govoriti o velikim stvarima“. Odakle Ambrozije ne isključuje općenito šalu iz ljudskoga ophođenja, nego iz svetoga nauka. Odakle predbilježuje: „premda su ponekad poštene šale i ugodne, ipak se gnušaju crkvenoga pravila, budući da ono što u svetim Pismima ne nalazimo, kako to možemo primijeniti?“

Odgovor na 2. prigovor: ta riječ Krizostoma ima se shvatiti o onima koji neuredno rabe igre, i napose o onima koji svrhu postavljaju u užitku igre, kao što se za neke kaže u Mudr 15: „smatrali su da je igra naš život“. Protiv čega kaže Tulije u 1. knjizi De Offic.: „nismo tako stvoreni od naravi da se čini kako smo stvoreni za igru i šalu, nego radije za ozbiljnost, i za neke ozbiljnije i veće studije“.

Odgovor na 3. prigovor: sami čini igre, prema svojoj vrsnoj naravi, nisu usmjereni na neku svrhu. Ali užitak koji se ima u takvim činima usmjeren je na neku rekreaciju i počinak duše. I u skladu s tim, ako se čini umjereno, dopušteno je služiti se igrom. Odakle Tulije kaže u 1. knjizi De Offic.: „dopušteno je doduše služiti se igrom i šalom, ali, kao snom i ostalim počincima, onda kada smo zadovoljili ozbiljne i važne stvari“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.