Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 168, a. 1

Mogu li u vanjskim pokretima tijela koji se čine ozbiljno postojati krepost i grijeh

Prigovor 1. Čini se da u vanjskim pokretima tijela nema nikakve kreposti. Svaka naime krepost pripada duhovnoj kreposnoj ljepoti duše, prema onome iz Psalma: „sva slava njezina kraljeve kćeri je iznutra“, Glosa, to jest, u savjesti. Ali tjelesni pokreti nisu iznutra, nego izvana. Dakle, oko takvih pokreta ne može postojati krepost.

Prigovor 2. „Nadalje, kreposti nisu u nama od naravi“, kako je očito po Filozofu u II. Ethic.. Ali vanjski tjelesni pokreti dani su ljudima od naravi, prema kojoj su neki brzoga pokreta a neki sporog pokreta, i isto je s drugim razlikama vanjskih pokreta. Dakle, oko takvih pokreta ne motri se nikakva krepost.

Prigovor 3. Nadalje, svaka moralna krepost usmjerena je na čine koji su prema drugome, kao pravednost, ili na strasti, kao umjerenost i hrabrost. Ali vanjski tjelesni pokreti nisu prema drugoj uporabi, niti su strasti. Dakle, oko njih nema nikakve kreposti.

Prigovor 4. Nadalje, u svakom djelu kreposti valja primijeniti nastojanje, kako je gore rečeno. Ali primijeniti nastojanje u uređenju vanjskih pokreta jest pogrdno, jer Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „postoji prihvatljiv hod u kojem je lik autoriteta, težina ozbiljnosti, trag smirenosti, tako ipak ako nedostaje nastojanja i izvještačenosti, nego je pokret čist i jednostavan“. Dakle, čini se da se oko sastava vanjskih pokreta ne sastoji krepost.

Naprotiv, ljepota čestitosti pripada kreposti. Ali uređenje vanjskih pokreta pripada ljepoti čestitosti, jer Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „kao što mekušan i slomljen glas ili glasni ton ili kretnju tijela ne odobravam, tako ni divlju ili seljačku. Oponašajmo narav, njezini lik je formula discipline, oblik čestitosti“. Dakle, oko uređenja vanjskih pokreta postoji krepost.

Odgovaram: moralna krepost sastoji se u tomu što su one stvari koje pripadaju čovjeku uređene po razumu. Očito je pak da su vanjski pokreti čovjeka uređeni po razumu, jer se na zapovijed razuma vanjski udovi pokreću. Odakle je očito da se oko uređenja tih pokreta sastoji moralna krepost, a uređenje tih pokreta motri se s obzirom na dvoje: na jedan način, sukladno osobi; na drugi način, sukladno sukladnosti s vanjskim osobama, poslovima ili mjestima. Odakle Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „to je držati ljepotu življenja, uzvratiti sukladnost svakom spolu i osobi“, i to pripada prvom. Što se tiče drugoga, nadodaje se: „ovaj red kretnji je najbolji, ovaj ukras prilagođen svakom djelu“. I stoga Andronik oko takvih vanjskih pokreta postavlja dvoje. Naime ukras, koji gleda na sukladnost osobi, odakle kaže da je znanost oko onoga što dolikuje u pokretu i držanju. I dobro uređenje, koje gleda na sukladnost s različitim poslovima i onim što okružuje, odakle kaže da je iskustvo odvajanja, to jest razlikovanja, čina.

Odgovor na 1. prigovor: vanjski pokreti jesu određeni znakovi unutarnje dispozicije, prema onome iz Sir 19: „odjeća tijela, i smijeh zuba, i ulazak čovjeka, objavljuju o njemu“. I Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic., da se „raspoloženje uma razabire u stanju tijela, i da je pokret tijela neki glas duha“.

Odgovor na 2. prigovor: premda iz prirodne dispozicije čovjek ima prikladnost za ovu ili onu dispoziciju vanjskih pokreta, ipak ono što nedostaje naravi može se nadoknaditi domišljatošću razuma. Odakle Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „pokret narav oblikuje, a ako je doista štogod u naravi mane, domišljatost to ispravlja“.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, vanjski pokreti jesu određeni znakovi unutarnjeg raspoloženja, koje se ponajprije motri prema strastima duše. I stoga umjerenost vanjskih pokreta zahtijeva umjerenost unutarnjih strasti. Odakle Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic., da se odavde, naime iz vanjskih pokreta, „skriveni čovjek srca našega procjenjuje ili lakomislenijim ili oholijim ili nemirnijim, ili ozbiljnijim i postojanijim i čistijim i zrelijim“. Po vanjskim pokretima također drugi ljudi stječu sud o nama, prema onome iz Sir 19: „po viđenju se prepoznaje muž, i na susret lica prepoznaje se razuman“. I stoga je umjerenost vanjskih pokreta na neki način usmjerena prema drugima, sukladno onome što Augustin kaže u pravilu: „u svim vašim pokretima neka se ne dogodi ništa što bi uvrijedilo čiji pogled, nego ono što priliči vašoj svetosti“. I stoga se umjerenost vanjskih pokreta može svesti na dviju kreposti koje Filozof dotiče u IV. Ethic.. Ukoliko se naime po vanjskim pokretima uređujemo prema drugima, umjerenost vanjskih pokreta pripada prijateljstvu ili susretljivosti, koja se motri oko užitaka i žalosti koje su u riječima i djelima u redoslijedu prema drugima s kojima čovjek zajedno živi. Ukoliko su pak vanjski pokreti znakovi unutarnjeg raspoloženja, njihova umjerenost pripada kreposti istinitosti, prema kojoj se netko u riječima i djelima pokazuje onakvim kakav jest iznutra.

Odgovor na 4. prigovor: u sastavu vanjskih pokreta kudi se ono nastojanje kojim se netko u vanjskim pokretima koristi nekom izmišljenošću, tako da ne odgovaraju unutarnjoj dispoziciji. Ipak se takvo nastojanje mora primijeniti da se, ako je štogod u njima neuredno, ispravi. Odakle Ambrozije kaže u 1. knjizi De Offic.: „neka nedostaje vještina, neka ne nedostaje ispravak“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.