Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 162, a. 8

Treba li je postaviti glavnim porokom

Prigovor 1. Čini se da oholost treba ubrojiti u glavne poroke. Jer Izidor, a tako i Kasijan, nabrajaju oholost među glavne poroke.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da je oholost isto što i tašta slava, jer oboje traži izvrsnost. Ali tašta se slava postavlja kao glavni porok. Dakle, i oholost treba postaviti kao glavni porok.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin u knjizi O djevičanstvu kaže da „oholost rađa zavist, niti je ikad bez takve pratnje“. Ali zavist se postavlja kao glavni porok, kako je gore rečeno. Dakle, tim više oholost.

Naprotiv, Grgur u 31. knjizi Morala ne nabraja oholost među glavne poroke.

Odgovaram: kao što je očito iz gore rečenoga, oholost se može promatrati dvostruko: na jedan način, po sebi, utoliko naime što je neki posebni grijeh; na drugi način, u skladu s time što ima neko opće prelijevanje u sve grijehe. Glavni se poroci pak postavljaju kao neki posebni grijesi, iz kojih izrasta mnogo rodova grijeha. I zato su neki, promatrajući oholost utoliko koliko je ona neki posebni grijeh, ubrojili je među druge glavne poroke. Grgur pak, promatrajući njezino opće prelijevanje koje ima u sve poroke, kao što je rečeno, nije je ubrojio među druge glavne poroke, nego ju je postavio kraljicom svih poroka i majkom. Odakle Grgur kaže u 31. knjizi Morala: „Sama kraljica poroka oholost, kada potpuno zadobije svladano srce, odmah ga predaje sedmorici glavnih poroka da ga opustoše, kao nekim svojim vojvodama, iz kojih izrastaju mnoštva poroka.“

Odgovor na 1. prigovor: i po tome je očit odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: oholost nije isto što i tašta slava, nego njezin uzrok. Jer oholost neumjereno teži izvrsnosti, dok tašta slava teži očitovanju izvrsnosti.

Odgovor na 3. prigovor: iz ovoga što zavist, koja je glavni porok, izrasta iz oholosti, ne slijedi da je oholost glavni porok, nego da je nešto uzvišenije od glavnih poroka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.