II-II, q. 162, a. 7
O njenom redu prema drugim grijesima
Prigovor 1. Čini se da oholost nije prvi od svih grijeha. Jer ono što je prvo spašava se u svim posljedičnim stvarima. Ali nisu svi grijesi s ohološću, niti izrasta iz oholosti; naime Augustin u knjizi O naravi i milosti kaže da se „mnoge stvari čine opako koje se ne čine oholo“. Dakle, oholost nije prvi od svih grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, u Sir 10 se kaže da je „početak oholosti otpasti od Boga“. Dakle, otpad od Boga je prije oholosti.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je red grijeha u skladu s redom kreposti. Ali poniznost nije prva među krepostima, nego radije vjera. Dakle, oholost nije prvi grijeh.
Prigovor 4. Nadalje, u 2 Tim 3 se kaže: „Zli ljudi i zavodnici napreduju na gore“, i tako se čini da začetak ljudske zloće nije od najvećega grijeha. Ali oholost je najteži grijeh, kako je rečeno. Dakle, ona nije prvi grijeh.
Prigovor 5. Nadalje, ono što je po prividu i izmišljotini kasni za onim što je po istini. Ali Filozof kaže u III. Ethic. da je „oholi izmišljač hrabrosti i odvažnosti“. Dakle, porok odvažnosti prethodi poroku oholosti.
Naprotiv, u Sir 10 se kaže: „Početak svakog grijeha je oholost.“
Odgovaram: ono što je po sebi, prvo je u svakom rodu. Rečeno je pak gore da odvraćenost od Boga, koja formalno ispunjava narav grijeha, spada na oholost po sebi, a na druge grijehe posljedično. I odatle je da oholost ima narav prvoga; i ona je također početak svih grijeha, kao što je gore rečeno, kada se raspravljalo o uzrocima grijeha, s obzirom na odvraćenost, koja je najglavnija u grijehu.
Odgovor na 1. prigovor: za oholost se kaže da je početak svakog grijeha ne zato što bilo koji grijeh pojedinačno izrasta iz oholosti, nego zato što je svaki rod grijeha rođen da nikne iz oholosti.
Odgovor na 2. prigovor: za otpasti od Boga kaže se da je početak ljudske oholosti, ne kao da je riječ o nekom drugom grijehu koji postoji izvan oholosti, nego zato što je to prvi dio oholosti. Rečeno je naime da oholost glavno motri božansku podložnost, koju prezire, dok posljedično prezire biti podložan stvorenju radi Boga.
Odgovor na 3. prigovor: nije nužno da bude jednak red kreposti i poroka. Jer porok je ono što razara krepost. Ono pak što je prvo u rađanju, posljednje je u propadanju. I zato, kao što je vjera prva među krepostima, tako je nevjera posljednji grijeh, do kojega se čovjek ponekad dovodi preko drugih grijeha. Nad onom riječju Psalma: „Ispraznite, ispraznite sve do temelja u njoj“, Glosa kaže da se „nagomilavanjem poroka uvuče nevjerica“. I Apostol kaže u 1 Tim 1 da su „neki, odbacivši dobru savjest, doživjeli brodolom u vjeri“.
Odgovor na 4. prigovor: za oholost se kaže da je najteži grijeh stoga što po sebi pripada grijehu, iz čega se motri težina u grijehu. I zato oholost uzrokuje težinu drugih grijeha. Događa se dakle da prije oholosti postoje neki lakši grijesi, koji se naime čine iz neznanja ili slabosti. Ali među teškim grijesima prvi je oholost, kao uzrok po kojemu se drugi grijesi otežavaju. I budući da je ono što je prvo u uzrokovanju ujedno i posljednje u uzmicanju; zato se uz onu riječ Psalma: „Očistit ću se od najvećeg prijestupa“, u Glosi kaže: „To jest, od prijestupa oholosti, koji je posljednji onima koji se vraćaju Bogu, a prvi onima koji uzmiču.“
Odgovor na 5. prigovor: Filozof stavlja oholost u vezi s izmišljanjem hrabrosti, ne zato što se ona samo u tome sastoji, nego zato što čovjek po tome ponajviše drži da može postići izvrsnost među ljudima, ako se čini odvažnim ili hrabrim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.