Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 162, a. 6

Je li najteži od svih grijeha

Prigovor 1. Čini se da oholost nije najteži od grijeha. Jer što se neki grijeh teže izbjegava, to se čini lakšim. Ali oholost se najteže izbjegava, jer, kako Augustin kaže u pravilu: „Ostali se grijesi vrše u zlim djelima da bi postali, dok oholost vreba na dobra djela da bi propala.“ Dakle, oholost nije najteži grijeh.

Prigovor 2. „Nadalje, veće se zlo protivi većem dobru“, kako Filozof kaže u VIII. Ethic.. Ali poniznost, kojoj se oholost protivi, nije najveća među krepostima, kako je gore rečeno. Dakle, i poroci koji se protive većim krepostima, primjera radi nevjera, očaj, mržnja prema Bogu, ubojstvo i tomu slično, teži su grijesi od oholosti.

Prigovor 3. Nadalje, veće se zlo ne kažnjava manjim zlom. Ali oholost se ponekad kažnjava drugim grijesima, što je očito u Rim 1, gdje se kaže da su filozofi zbog uzdignutosti srca „predani u osjećaj odbačenosti da čine ono što ne dolikuje“. Dakle, oholost nije najteži grijeh.

Naprotiv, nad onom riječju Psalma: „Oholi su nepravedno postupali posvema“, Glosa kaže: „Najveći je grijeh u čovjeku oholost.“

Odgovaram: u grijehu se motre dvije stvari, naime okrenutost prema promjenjivom dobru, koja se u grijehu nalazi materijalno; i odvraćenost od nepromjenjivog dobra, koja je formalna i dovršujuća u grijehu. S obzirom na okrenutost, oholost nema to da bi bila najteži od grijeha, jer uzvišenost koju ohol čovjek neumjereno teži nema po svojoj naravi najveće protivljenje dobru kreposti. Ali s obzirom na odvraćenost, oholost ima najveću težinu, jer se u drugim grijesima čovjek odvraća od Boga bilo zbog neznanja, bilo zbog slabosti, ili zbog želje za bilo kojim drugim dobrom; ali oholost ima odvraćenost od Boga iz ovoga samoga što ne želi biti podložna Bogu i njegovu pravilu. Odakle Boetije kaže da se, „dok svi poroci bježe od Boga, jedina oholost protivi Bogu“. Zbog čega se također posebno u Jak 4 kaže da se „Bog oholima protivi“. I zato odvraćenost od Boga i njegovih zapovijedi, što je poput nečega posljedičnog u drugim grijesima, po sebi spada na oholost, čiji je čin prezir Boga. I budući da ono što je po sebi uvijek jače od onoga što je po nečem drugom, slijedi da je oholost najteži grijeh po svojoj naravi, jer nadmašuje u odvraćenosti, koja formalno ispunjava grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: neki se grijeh teže izbjegava na dvojak način. Na jedan način, zbog žestine napadaja, kao što srdžba žestoko napada zbog svoga zamaha. I još je teže oduprijeti se požudi, zbog njezine srodnosti s naravlju, kako se kaže u II. Ethic.. A takva poteškoća u izbjegavanju grijeha umanjuje težinu grijeha, jer što netko s manjim zamahom napasti pada, to teže griješi, kako kaže Augustin. Na drugi način, teško je izbjeći neki grijeh zbog njegove skrivenosti. I na ovaj je način oholost teško izbjeći, jer i iz samih dobara uzima prigodu, kao što je rečeno. I zato izražajno Augustin kaže da vreba na dobra djela, i u Psalmu se kaže: „Na ovom putu kojim hodah, oholi mi sakriše zamku.“ I zato pokret oholosti koji se skrovito uvlači nema najveću težinu, prije nego što bude prepoznat sudom razuma. Ali nakon što bude prepoznat po razumu, tada se lako izbjegava. Bilo iz razmatranja vlastite nemoći, prema onoj riječi u Sir 10: Što se oholi zemlja i pepeo? Bilo također iz razmatranja božanske veličine, prema onoj riječi u Job 15: Zašto se nadima protiv Boga duh tvoj? Bilo također iz nesavršenosti dobara zbog kojih se čovjek ohole, prema onoj riječi u Iz 40: „Svako je tijelo trava, i sva slava njegova kao cvijet poljski“; i niže, u Iz 64: „Kao haljina mjesečnog pranja sva su pravednost naša.“

Odgovor na 2. prigovor: protivljenje poroka kreposti motri se prema objektu, koji se razmatra s obzirom na okrenutost. I u tom pogledu oholost nema to da bude najveći grijeh, kao ni poniznost da bude najveća krepost. Ali s obzirom na odvraćenost jest najveća, štoviše pruža veličinu drugim grijesima. Jer po ovome samome grijeh nevjere biva težak, ako proizlazi iz prezira oholosti, nego ako potječe iz neznanja ili slabosti. I isto valja reći o očaju i tomu sličnome.

Odgovor na 3. prigovor: kao što se u silogizmima koji vode do nemogućeg ponekad netko uvjerava time što se dovodi do očitijeg neprikladnog zaključka; tako se isto, radi uvjeravanja ljudske oholosti, Bog neke kažnjava dopuštajući im da propadnu u tjelesne grijehe, koji, iako su manji, ipak sadrže očitiju sramotu. Odakle Izidor u knjizi O vrhunskom dobru kaže: „Da je oholost gora od svakog poroka, bilo zato što je uzimaju uzvišene i prve osobe; bilo zato što izrasta iz djela pravednosti i kreposti, a njezina se krivnja manje osjeća. Bludnost tijela je pak zapažena kod svih, budući da je odmah po sebi sramotna. I ipak, po Božjoj odredbi, oholost je manja, ali tko je zahvaćen ohološću i ne osjeća to, pada u tjelesnu bludnost, da bi po njoj ponižen ustao iz pomutnje.“ Iz čega je također očita težina grijeha oholosti. Jer kao što mudri liječnik kao lijek protiv veće bolesti dopušta bolesniku da zapadne u lakšu bolest, tako se isto i grijeh oholosti pokazuje težim upravo iz ovoga što Bog za njezin lijek dopušta da čovjek propadne u druge grijehe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.