II-II, q. 162, a. 5
Je li smrtni grijeh
Prigovor 1. Čini se da oholost nije smrtni grijeh. Jer nad onom riječju Psalma: „Gospodine Bože moj, ako učinih ovo“, Glosa kaže, naime opći grijeh, a to je oholost. Ako bi dakle oholost bila smrtni grijeh, svaki bi grijeh bio smrtni.
Prigovor 2. Nadalje, svaki se grijeh protivi ljubavi. Ali grijeh oholosti se ne čini protivnim ljubavi, ni s obzirom na ljubav prema Bogu, ni s obzirom na ljubav prema bližnjemu, jer izvrsnost koju netko neumjereno teži ohološću ne protivi se uvijek časti Božjoj ili korisnosti bližnjega. Dakle, oholost nije smrtni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, svaki se smrtni grijeh protivi kreposti. Ali oholost se ne protivi kreposti, nego naprotiv iz nje izrasta, jer, kako kaže Grgur u 34. knjizi Morala, „Ponekad se čovjek nadima iz najvećih i nebeskih kreposti“. Dakle, oholost nije smrtni grijeh.
Naprotiv, Grgur u istoj knjizi kaže da je „najbjelodanije znak reproba oholost, a naprotiv, poniznost izabranih“. Ali ljudi ne postaju reprobi zbog lakih grijeha. Dakle, oholost nije laki grijeh, nego smrtni.
Odgovaram: oholost se protivi poniznosti. Poniznost pak vlastito smjera na podložnost čovjeka Bogu, kao što je gore rečeno. Odakle naprotiv oholost vlastito smjera na manjak ove podložnosti, u skladu naime s time što se netko uzvisuje iznad onoga što mu je unaprijed određeno prema božanskom pravilu ili mjeri; protivno onome što Apostol kaže: „Mi se pak ne hvalimo preko mjere, nego po mjeri mjerila kojim nas odmjeri Bog.“ I zato se u Sir 10 kaže da je „početak oholosti čovjeka otpasti od Boga“, naime, u ovome se razmatra korijen oholosti, što čovjek na neki način nije podložan Bogu i njegovu pravilu. Očito je pak da samo ovo što je ne biti podložan Bogu ima narav smrtnog grijeha, jer to znači okrenuti se od Boga. Odakle slijedi da oholost, po svojoj naravi, jest smrtni grijeh. Ipak, kao što je u drugim stvarima koje su po svojoj naravi smrtni grijesi, primjera radi u bludnosti i preljubu, ima nekih pokreta koji su laki grijesi zbog njihove nesavršenosti, jer naime pretiču sud razuma i bivaju mimo njegova pristanka; tako se isto i oko oholosti događa da su neki pokreti oholosti laki grijesi, sve dok im razum ne pristane.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno, oholost nije opći grijeh po svojoj biti, nego po nekoj preljevenosti, utoliko naime što iz oholosti mogu proizaći svi grijesi. Odakle ne slijedi da su svi grijesi smrtni, nego samo onda kada promiču iz potpune oholosti, za koju smo rekli da je smrtni grijeh.
Odgovor na 2. prigovor: oholost se doduše uvijek protivi Božjoj ljubavi, utoliko naime što se ohol čovjek ne podložuje božanskom pravilu kako bi trebao. I ponekad se također protivi ljubavi prema bližnjemu, utoliko naime što se netko neumjereno pretpostavlja bližnjemu, ili se izuzima od njegove podložnosti. U čemu se također umanjuje božansko pravilo, iz kojega su uspostavljeni ljudski redovi, utoliko naime što jedan od njih mora biti pod drugim.
Odgovor na 3. prigovor: oholost ne izrasta iz kreposti kao iz uzroka po sebi, nego kao iz uzroka po slučajnosti, utoliko naime što netko iz kreposti uzima prigode za oholost. Ništa se pak ne protivi tomu da jedno od suprotnosti bude uzrok drugoga po slučajnosti, kako se kaže u VIII. Physic.. Odakle se također i o samoj poniznosti neki ohole.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.