II-II, q. 162, a. 4
O njezinim vrstama
Prigovor 1. Čini se da na neprikladan način četirima vrstama oholosti razdjeljuje Grgur u 23. knjizi Morala, kad kaže: „Četiri su doista vrste kojima se očituje svaka nadutost oholih, kada misle da dobro imaju sami od sebe; ili, ako vjeruju da im je to dano odozgo, smatraju da su to primili zbog svojih zasluga; ili kada se hvale da imaju ono što nemaju; ili, prezrevši druge, žele na izniman način izgledati da imaju ono što imaju.“ Oholost je naime grijeh koji se razlikuje od nevjere, kao što se i poniznost razlikuje od vjere. Ali to da netko drži da dobro nema od Boga, ili da dobro milosti ima iz vlastitih zasluga, spada na nevjeru. Dakle, ne treba postavljati vrste oholosti.
Prigovor 2. Nadalje, isto ne treba stavljati kao vrstu različitih rodova. Ali hvalisavost se stavlja kao vrsta laži, kako je gore rečeno. Stoga se ne treba stavljati kao vrsta oholosti.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da neka druga stanja spadaju na oholost koja se ovdje ne nabrajaju. Jer Jeronim kaže da se „ništa ne čini tako oholim kao činiti se nezahvalnim“. A Augustin u 14. knjizi O Državi Božjoj kaže da ispričavati se zbog počinjenog grijeha spada na oholost. Također se čini da preuzetnost, kojom netko ide za tim da postigne nešto što je iznad njega, ponajviše spada na oholost. Dakle, rečeno mnoštvo ne obuhvaća dostatno vrste oholosti.
Prigovor 4. Nadalje, nalaze se i druge podjele oholosti. Anselmo naime dijeli uzvišenost oholosti govoreći da je jedna u volji, druga u govoru, a treća u djelu. Bernard također postavlja dvanaest stupnjeva oholosti, a to su: „radoznalost, lakoumnost duha, neprimjerena radost, hvalisavost, iznimnost, nadutost, preuzetnost, opravdavanje grijeha, domišljato priznanje, pobuna, sloboda, navika griješenja.“ Čini se da se oni ne obuhvaćaju pod vrstama koje je naveo Grgur. Stoga se čini da su neprikladno razdijeljene.
Naprotiv, neka kao suprotan stav posluži Grgurova mjerodavna izreka.
Odgovaram: kao što je rečeno, oholost označava neumjerenu težnju za izvrsnošću, koja naime nije u skladu s ispravnim razumom. Valja pak promatrati da svaka izvrsnost slijedi neko posjedovano dobro. To se doista može promatrati trostruko. Prvo, po sebi. Očito je naime da, što je veće dobro koje netko ima, to po njemu postiže veću izvrsnost. I zato, kada netko sebi pripisuje veće dobro nego što ga ima, slijedi da njegova težnja ide za vlastitom izvrsnošću preko mjere koja mu priliči. I tako je to treća vrsta oholosti, naime kada se netko hvali da ima ono što nema. Drugo, s obzirom na uzrok, utoliko što je izvrsnije da neko dobro pripada nekome od njega samoga, nego da mu pripada od drugoga. I zato, kada netko cijeni dobro koje ima od drugoga kao da ga ima od samoga sebe, njegova se težnja posljedično usmjerava prema vlastitoj izvrsnosti iznad njegove mjere. Netko je pak na dvojak način uzrok svoga dobra: na jedan način djelotvorno; na drugi način zaslugom. I u skladu s tim uzimaju se prve dvije vrste oholosti, naime kada netko misli da od samoga sebe ima ono što ima od Boga; ili kada vjeruje da mu je dano odozgo vlastitim zaslugama. Treće, s obzirom na način posjedovanja, utoliko što netko biva izvrsniji time što posjeduje neko dobro koje je izvrsnije od ostalih. Odakle se i po tome neumjereno usmjerava težnja prema vlastitoj izvrsnosti. I u skladu s tim uzima se četvrta vrsta oholosti, a to je kada netko, prezrevši druge, želi izgledati iznimnim.
Odgovor na 1. prigovor: istinito shvaćanje može se iskvariti na dvojak način. Na jedan način, općenito. I tako se u onome što spada na svrhu istinito shvaćanje iskvaruje po nevjeri. Na drugi način, u nekom pojedinačnom izbornom činu. I to ne čini nevjeru. Kao onaj koji bludniči, cijeni u to vrijeme da mu je dobro bludničiti, a ipak nije nevjernik, kao što bi bio kad bi općenito rekao da je bludnost dobra. I tako je isto i u predloženoj stvari. Naime, reći općenito da neko dobro nije od Boga, ili da se milost ljudima daje za zasluge, spada na nevjeru. Ali to što netko, iz neumjerene težnje za vlastitom izvrsnošću, tako slavi svoja dobra kao da ih ima od sebe ili iz vlastitih zasluga, spada na oholost, a ne na nevjeru, govoreći u užem smislu.
Odgovor na 2. prigovor: hvalisavost se postavlja kao vrsta laži s obzirom na vanjski čin, kojim si netko lažno pripisuje ono što nema. Ali s obzirom na unutarnju nadutost srca, Grgur je postavlja kao vrstu oholosti.
Odgovor na 3. prigovor: nezahvalan je onaj koji sebi pripisuje ono što ima od drugoga. Odakle prve dvije vrste oholosti spadaju na nezahvalnost. A to što se netko ispričava zbog grijeha koji ima, spada na treću vrstu, jer si time netko pripisuje dobro nevinosti koje nema. A to što netko preuzetno ide za onim što je iznad njega, ponajviše se čini da spada na četvrtu vrstu, prema kojoj netko želi biti pretpostavljen drugima.
Odgovor na 4. prigovor: ono troje što postavlja Anselmo uzima se prema napredovanju bilo kojega grijeha, koji se najprije začinje u srcu; drugo, iznosi se ustima; treće, dovršava se djelom. A onih dvanaest što ih postavlja Bernard uzimaju se suprotno dvanaestorima stupnjevima poniznosti, o kojima je gore bilo govora. Naime, prvi je stupanj poniznosti srcem i tijelom uvijek očitovati poniznost, s pogledom uprtim u zemlju. Kojemu se protivi radoznalost, po kojoj netko radoznalo svugdje i neumjereno razgledava. Drugi je stupanj poniznosti da netko govori malo i razumno, ne glasnim glasom. Protiv kojega se protivi lakoumnost duha, po kojoj se naime čovjek oholo ponaša u govoru. Treći je stupanj poniznosti da se nije lako ili spremno smijati. Kojemu se protivi neprimjerena radost. Četvrti je stupanj poniznosti šutnja sve do postavljanja pitanja. Kojemu se protivi hvalisavost. Peti je stupanj poniznosti držati ono što nalaže opće pravilo samostana. Kojemu se protivi iznimnost, po kojoj naime netko želi izgledati svetijim. Šesti je stupanj poniznosti vjerovati i izjavljivati da je gori od svih. Kojemu se protivi nadutost, po kojoj se naime čovjek pretpostavlja drugima. Sedmi je stupanj poniznosti priznati i vjerovati da je za sve nekoristan i nedostojan. Kojemu se protivi preuzetnost, po kojoj naime netko drži da je sposoban za veće stvari. Osmi je stupanj poniznosti ispovijed grijeha. Kojemu se protivi opravdavanje grijeha. Deveti je stupanj u otežanim i oštrim prilikama prigrliti strpljivost. Kojemu se protivi domišljato priznanje, po kojem naime netko ne želi podnijeti kaznu za grijehe koje domišljato priznaje. Deseti je stupanj poniznosti poslušnost. Kojemu se protivi pobuna. Jedanaesti je pak stupanj da se čovjek ne sladi čineći vlastitu volju. Kojemu se protivi sloboda, po kojoj se naime čovjek sladi slobodno čineći ono što hoće. Posljednji je pak stupanj poniznosti strah Božji. Kojemu se protivi navika griješenja, koja uključuje prezir Boga. U tim se dvanaestorim stupnjevima dotiču ne samo vrste oholosti, nego i neke prethodne i posljedične stvari, kao što je i gore rečeno o poniznosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.