II-II, q. 162, a. 3
U čemu je kao u subjektu
Prigovor 1. Čini se da oholost nije u srditome kao u subjektu. Grgur naime u 23. knjizi Morala kaže: „Zapreka je istini nadutost uma, jer, dok nadima, zamračuje.“ No spoznaja istine ne pripada srditomu, nego razumnom dijelu. Dakle, oholost nije u srditomu.
Prigovor 2. Nadalje, Grgur u 24. knjizi Morala kaže da „oholi ne razmatraju život onih kojima se ponižavajući podlažu, nego onih kojima se oholeći pretpostavljaju“, i tako se čini da oholost proizlazi iz neprimjerenog razmatranja. No razmatranje ne pripada srditomu, nego prije razumnomu. Dakle, oholost nije u srditomu, nego prije u razumnomu.
Prigovor 3. Nadalje, oholost ne traži izvrsnost samo u osjetnim stvarima, nego i u duhovnim i umnim stvarima, a ona također ponajprije se sastoji u preziru Boga, u skladu s onim iz Sir 10: „Početak je oholosti čovjeka otpasti od Boga.“ No srditi, budući da je dio osjetne težnje, ne može se protegnuti na Boga i na umne stvari. Dakle, oholost ne može biti u srditome.
Prigovor 4. Nadalje, kako se kaže u Prosperovoj knjizi rečenica, „oholost je ljubav prema vlastitoj izvrsnosti“. No ljubav nije u srditomu, nego u požudnome. Dakle, oholost nije u srditomu.
Naprotiv, Grgur u 2. knjizi Morala postavlja dar straha protiv oholosti. A strah pripada srditomu. Dakle, oholost je u srditome.
Odgovaram: subjekt bilo koje kreposti ili poroka valja istražiti iz vlastita objekta, jer objekt habitusa ili čina ne može biti drukčiji nego ono što je objekt moći koja je obojemu podložna. A vlastiti je objekt oholosti uzvišeno, jer ona je težnja prema vlastitoj izvrsnosti, kako je rečeno. Zato je nužno da oholost na neki način pripada srditoj moći. No srditi se može shvatiti dvostruko. Na jedan način, u užem smislu. I tako je dio osjetne težnje, kao što je i srdžba u užem smislu shvaćena neka strast osjetne težnje. Na drugi način, srditi se može shvatiti šire, tako da naime pripada i umnoj težnji, kojoj se također ponekad pripisuje srdžba, utoliko naime što pripisujemo srdžbu Bogu i anđelima, ne doduše u smislu strasti, nego u smislu suda pravednosti koja sudi. Pa ipak srditi tako zajednički rečeno nije moć različita od požudnoga, kako je očito iz onoga što je rečeno u prvome dijelu. Ako bi dakle uzvišeno koje je objekt oholosti bilo samo nešto osjetno, u koje bi se mogla protegnuti osjetna težnja, bilo bi nužno da oholost bude u srditomu koji je dio osjetne težnje. No budući da uzvišenje koje motri oholost zajednički nalazimo i u osjetnim i u duhovnim stvarima, nužno je reći da je subjekt oholosti srditi ne samo u užem smislu, utoliko što je dio osjetne težnje, nego i šire prihvaćen, utoliko što se nalazi u umnoj težnji. Zato se oholost postavlja i u zlodusima.
Odgovor na 1. prigovor: spoznaja je istine dvostruka. Jedna je posve spekulativna. A nju oholost neizravno sprečava, oduzimajući uzrok. Oholi naime niti podlažu svoj razum Bogu da od njega prime spoznaju istine, u skladu s onim iz Mt 11: „Sakrio si ovo od mudrih i umnih“, to jest od oholih, koji se sebi čine mudrima i umnima, „i objavio si to malenima“, to jest poniznima. Niti se udostojavaju učiti od ljudi, premda se kaže u Sir 6: „Ako prigneš svoje uho“, to jest ponizno slušajući, „primit ćeš pouku“. A druga je spoznaja istine djelotvorna. A takvu spoznaju istine oholost izravno sprečava. Jer oholi, dok uživaju u vlastitoj izvrsnosti, gade se izvrsnosti istine, kako Grgur u 23. knjizi Morala kaže da „oholi i neke tajne spoznaju razumijevanjem, a njihovu slast ne mogu iskusiti, te ako i znaju kakve su, ne znaju kakvog su okusa“. Zato se i u Izr 11 kaže: „Gdje je poniznost, ondje je mudrost.“
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno gore, poniznost motri pravilo pravoga razuma, u skladu s kojim netko ima istinitu ocjenu o sebi. A to pravilo pravoga razuma oholost ne motri, nego o sebi misli veće nego što jesu. A to biva iz neuredne težnje prema vlastitoj izvrsnosti, jer ono što netko silno želi, lako vjeruje. I iz toga se također njegova težnja nosi u više stvari nego što mu priliči. I zato sve ono što pridonosi tomu da netko misli o sebi iznad onoga što jest, uvodi čovjeka u oholost. Jedno je od toga da čovjek promatra nedostatke drugih, kao što se, naprotiv, Grgur ondje izjašnjava da se „sveti muževi promatranjem kreposti naizmjence pretpostavljaju jedni drugima“. Iz ovoga se dakle ne zaključuje da je oholost u razumnome, nego da neki njezin uzrok postoji u razumu.
Odgovor na 3. prigovor: oholost nije samo u srditome utoliko što je dio osjetne težnje, nego kako se srditi šire prihvaća, kako je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: kao što Augustin u 14. knjizi Države Božje kaže, ljubav prethodi svim drugim naklonostima duha i uzrok im je. I zato se može postaviti za bilo koju od drugih naklonosti. I u skladu s tim, oholost se naziva ljubavlju prema vlastitoj izvrsnosti, utoliko što se iz ljubavi uzrokuje neuredno ufanje u nadilaženje drugih, što pripada oholosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.