Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 162, a. 2

Je li posebni porijeklo

Prigovor 1. Čini se da oholost nije poseban grijeh. Augustin naime u knjizi o prirodi i milosti kaže da „bez naziva oholosti nećeš naći nijedan grijeh“. A Prosper u knjizi o kontemplativnom životu kaže: „Nijedan grijeh nije mogao, niti može biti, niti će moći bez oholosti.“ Dakle, oholost je opći grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, u Job 33, da odvrati čovjeka od bezakonja, Glosa kaže da je „oholiti se protiv stvoritelja prekršiti njegove zapreke griješenjem“. No po Ambroziju, „svaki je grijeh prijestup božanskog zakona i neposluh nebeskim zapovijedima“. Dakle, svaki je grijeh oholost.

Prigovor 3. Nadalje, svaki se posebni grijeh protivi nekoj posebnoj kreposti. No oholost se protivi svim krepostima, jer Grgur u 34. knjizi Morala kaže: „Oholost nikako nije zadovoljna uništenjem jedne kreposti, uzdiže se kroz sve udove duše, i poput općeg i kužnog oboljenja kvari cijelo tijelo.“ I Izidor kaže u knjizi Etimologija da je ona propast svih kreposti, dakle oholost nije poseban grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, svaki poseban grijeh ima posebnu tvar. No oholost ima opću tvar, jer Grgur u 34. knjizi Morala kaže da se „jedan nadima zlatom, drugi rječitošću, jedan najnižim i zemaljskim stvarima, drugi najvišim i nebeskim krepostima“. Dakle, oholost nije poseban grijeh, nego opći.

Naprotiv, Augustin u knjizi o prirodi i milosti kaže: „Neka traži i naći će, po Božjem zakonu, da je oholost grijeh veoma razlučen od drugih poroka.“ A rod se ne razlučuje od svojih vrsta. Dakle, oholost nije opći grijeh, nego poseban.

Odgovaram: grijeh se oholosti može motriti dvostruki način. Na jedan način, u skladu s vlastitom vrstom, koju ima iz razloga vlastita objekta. I na taj je način oholost poseban grijeh, jer ima poseban objekt, ta ona je neuredna težnja prema vlastitoj izvrsnosti, kako je rečeno. Na drugi način može se motriti u skladu s nekim prelijevanjem u druge grijehe. I u skladu s tim, ima neku općenitost, utoliko naime što iz oholosti mogu proizaći svi grijesi, iz dvostrukog razloga. Na jedan način, po sebi, utoliko naime što se drugi grijesi uređuju prema svrsi oholosti, a to je vlastita izvrsnost, prema kojoj se može urediti sve ono što netko neuredno želi. Na drugi način, neizravno i takoreći slučajno, naime uklanjanjem zapreke, utoliko naime što čovjek po oholosti prezire Božji zakon, kojim se zabranjuje griješenje; u skladu s onim iz Jr 2: „Slomio si jaram, raskinuo okove, rekao si: neću služiti.“ Ipak treba znati da toj općenitosti oholosti pripada to da svi poroci ponekad mogu proizići iz oholosti, ali joj ne pripada to da svi poroci uvijek proizlaze iz oholosti. Iako naime netko može prekršiti sve zapovijedi zakona bilo kojim grijehom iz prezira, koji pripada oholosti; ipak čovjek ne krši Božje zapovijedi uvijek iz prezira, nego ponekad iz neznanja, ponekad iz slabosti. I odatle je da, kako Augustin kaže u knjizi o prirodi i milosti, „mnoge se stvari čine naopako, koje se ne čine oholo“.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin te riječi uvodi u knjizi o prirodi i milosti ne u svoje ime, nego u ime drugoga protiv kojega raspravlja. Zato ih potom i opovrgava, pokazujući da se ne griješi uvijek iz oholosti. Ipak se može reći da se te izreke shvaćaju s obzirom na vanjski učinak oholosti, a to je prijestup zapovijedi, što se nalazi u bilo kojem grijehu, ali ne s obzirom na unutarnji čin oholosti, a to je prezir zapovijedi. Jer grijeh se ne događa uvijek iz prezira, nego ponekad iz neznanja, ponekad iz slabosti, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ponekad netko počini neki grijeh prema učinku, ali ne prema nakani, kao onaj tko neznatno ubije oca, počini očoubojstvo prema učinku, ali ne prema nakani, jer to nije namjeravao. I u skladu s tim, reći da se prekršilo Božju zapovijed znači oholiti se protiv Boga, prema učinku doduše uvijek, ali ne uvijek prema nakani.

Odgovor na 3. prigovor: neki grijeh može pokvariti krepost dvostruko. Na jedan način, izravnom suprotnošću prema kreposti. I na taj način oholost ne kvari bilo koju krepost, nego samo poniznost, kao što i bilo koji drugi poseban grijeh kvari posebnu krepost koja mu se protivi, čineći suprotno. Na drugi način neki grijeh kvari krepost zloupotrebom same kreposti. I tako oholost kvari bilo koju krepost, utoliko naime što iz samih kreposti uzima priliku za oholjenje, kao i iz bilo kojih drugih stvari koje pripadaju izvrsnosti. Zato ne slijedi da je opći grijeh.

Odgovor na 4. prigovor: oholost motri poseban razlog objekta, koji se ipak može naći u različitim materijama. Jer ona je neuredna ljubav prema vlastitoj izvrsnosti, a izvrsnost se može naći u različitim stvarima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.