Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 162, a. 1

Je li oholost grijeh

Prigovor 1. Čini se da oholost nije grijeh. Nijedan se grijeh, naime, ne obećava od Boga, jer Bog obećava ono što će sam učiniti; a on nije začetnik grijeha. No oholost se ubraja među božanska obećanja, jer se u Iz 60 kaže: „Učinit ću te ohološću vjekova, radošću od naraštaja do naraštaja.“ Dakle, oholost nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, težiti božanskoj sličnosti nije grijeh, jer tomu prirodno teži svako stvorenje, i u tomu se sastoji njegovo najveće dobro. A posebno to priliči razumnom stvorenju, koje je stvoreno na sliku i priliku Božju. No, kako se kaže u Prosperovoj knjizi rečenica, oholost je ljubav prema vlastitoj izvrsnosti, po kojoj se čovjek utučava Bogu, koji je najizvrsniji, zato Augustin u 2. knjizi Confess. kaže: „Oholost oponaša uzvišenost, budući da si ti jedini Bog uzvišeni iznad svega.“ Dakle, oholost nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, grijeh se ne protivi samo kreposti, nego i suprotnom poroku, kako je očito po Filozofu, u 2. knjizi Nikomahove etike. No nijedan se porok ne nalazi suprotan oholosti. Dakle, oholost nije grijeh.

Naprotiv, u Tob 4 se kaže: „Nikada ne dopusti da oholost vlada u tvojoj pameti ili u tvojoj riječi.“

Odgovaram: oholost se naziva po tome što netko po volji teži iznad onoga što jest, zato Izidor u knjizi Etimologija kaže: „Ohol se naziva zato što želi izgledati viši nego što jest, jer tko želi nadići ono što jest, ohol je.“ A pravom razumu priliči da se volja svakoga nosi prema onome što mu je razmjerno. I zato je očito da oholost označava nešto što se protivi pravomu razumu. A to čini razlog grijeha, jer po Dioniziju, u 4. poglavlju Imena Božjih, zlo duše jest biti mimo razuma. Odakle je očito da je oholost grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: oholost se može shvatiti dvostruko. Na jedan način, s obzirom na to da prelazi pravilo razuma. I tako kažemo da je grijeh. Na drugi način, oholost se može nazvati jednostavno po prekomjernosti. I u skladu s tim, svako prekomjerno obilje može se nazvati ohološću. I tako Bog obećava oholost, poput nekog prekomjernog obilja dobara. Zato i Jeronimova Glosa kaže ondje da postoji oholost dobra i zla. Iako se također može reći da se oholost ondje uzima materijalno za obilje stvari zbog kojih se ljudi mogu oholiti.

Odgovor na 2. prigovor: onoga što čovjek prirodno želi, razum je uređenju, pa tako, ako netko odstupljuje od pravila razuma, bilo u više bilo u manje, takva će težnja biti poročna; kao što je očito s obzirom na težnju za hranom, koja se prirodno želi. A oholost teži izvrsnosti u prekomjernosti prema pravomu razumu, zato Augustin u 14. knjizi Države Božje kaže da je oholost težnja prema izopačenoj uzvišenosti. I odatle je također, kao što Augustin kaže u 19. knjizi Države Božje, da „oholost izopačeno oponaša Boga. Jer mrzi jednakost s drugovima pod njim, nego želi nametnuti drugovima svoju vlast umjesto njega“.

Odgovor na 3. prigovor: oholost se izravno protivi kreposti poniznosti, koja je na neki način oko istih stvari s velikodušnošću, kako je rečeno gore. Zato je i porok koji se protivi oholosti naginjući u manjkavost blizak poroku malodušnosti, koji se protivi velikodušnosti prema manjkavosti. Jer kao što velikodušnosti pripada potaknuti duh na velike stvari, protiv očaja; tako poniznosti pripada povući duh od neuredne težnje za velikim stvarima, protiv ufanja. A malodušnost, ako označava manjkavost u ostvarivanju velikih stvari, izravno se protivi velikodušnosti na način manjkavosti; ako pak označava primjenu duha na neke niže stvari nego što dolikuje čovjeku, protivit će se poniznosti prema manjkavosti, jer oboje proizlazi iz malenosti duha. Kao što se, naprotiv, oholost po prekomjernosti može protiviti i velikodušnosti i poniznosti, u skladu s različitim razlozima: poniznosti doduše, u skladu s tim što odbacuje podložnost; a velikodušnosti, u skladu s tim što se neuredno pruža na velike stvari. No budući da oholost označava neku nadređenost, izravnije se protivi poniznosti, kao što se i malodušnost, koja označava malenost duha koji teži u velike stvari, izravnije protivi velikodušnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.