Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 161, a. 5

O usporedbi nje s drugim krepostima

Prigovor 1. Čini se da je poniznost najveća među krepostima. Krizostom, naime, tumačeći ono što se u Lk 18 govori o farizeju i cariniku, kaže da, „ako li je poniznost pomiješana s grijesima tako lako brza da nadmašuje pravednost s ohološću sjedinjenu, ako li ju s pravednošću sjediniš, kamo li sve neće ići? Stat će pred sam božanski sud u sredini anđela“. I tako je očito da se poniznost pretpostavlja pravednosti. A pravednost je ili najsjajnija među krepostima, ili u sebi obuhvaća sve krepostima, kako je očito po Filozofu, u 5. knjizi Nikomahove etike. Dakle, poniznost je najveća krepost.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi o Gospodinovim riječima: „Misliš li sagraditi veliku građevinu uzvišenosti? Misli najprije o temelju poniznosti.“ Iz ovoga se čini da je poniznost temelj svih kreposti. Dakle, čini se da je vrsnija od drugih.

Prigovor 3. Nadalje, većoj se kreposti duguje veća nagrada. No poniznosti se duguje najveća nagrada, jer tko se ponizi, bit će uzvišen, kako se kaže u Lk 14. Dakle, poniznost je najveća krepost.

Prigovor 4. Nadalje, kako Augustin kaže u knjizi o pravoj religiji, „cijelom Kristovom životu na zemlji, po čovjeku kojeg se udostojao uzeti, disciplina je ćudoređa bila“. Posebno je svoju poniznost predložio za nasljedovanje. Govoreći u Mt 11: „Učite se od mene, jer sam krotak i ponizna srca.“ I Grgur u Pastirskoj skrbi kaže da je „argon otkupljenja našega nađena Božja poniznost“. Dakle, poniznost se čini najvećom kreposti.

Naprotiv, ljubav se pretpostavlja svim krepostima, u skladu s onim iz Kol 3: „Iznad svega, imajte ljubav.“ Dakle, poniznost nije najveća krepost.

Odgovaram: dobro ljudske kreposti sastoji se u redu razuma. Taj se red prvenstveno motri s obzirom na svrhu. Zato su teološke kreposti, koje za svoj objekt imaju posljednju svrhu, najizvrsnije. A sekundarno se motri utoliko što se ono što je za svrhu uređuje u skladu s razlogom svrhe. A taj se red po bitku sastoji u samome razredu koji naređuje, a sudionički u težnji koju je razum uredio. A taj red općenito ostvaruje pravednost, osobito zakonita. A u red stavlja čovjeka i čini ga dobro podložnim poniznost općenito s obzirom na sve, a svaka druga krepost s obzirom na neku posebnu tvar. I zato, nakon teoloških kreposti, te intelektualnih kreposti koje motre sam razum, te nakon pravednosti, osobito zakonite, od ostalih je vrsnija poniznost.

Odgovor na 1. prigovor: poniznost se ne pretpostavlja pravednosti, nego pravednosti s kojom je sjedinjena oholost, koja već prestaje biti krepost. Kao što se, naprotiv, grijeh otpušta po poniznosti, ta se i za carinika kaže u Lk 18 da je, zbog zasluge poniznosti, sišao opravdan u svoju kuću. Zato i Krizostom kaže: „Priskrbi mi dvostruku zapregu, jednu dakle pravednosti i oholosti, a drugu grijeha i poniznosti. I vidjet ćeš kako grijeh prestiže pravednost, ne vlastitim snagama, nego snagama svoje družice poniznosti, a vidjet ćeš da je drugi par pobijeđen, ne krhkošću pravednosti, nego težinom i naduvenošću oholosti.“

Odgovor na 2. prigovor: kao što se uređen sklop kreposti po nekoj sličnosti uspoređuje s građevinom, tako se i ono što je prvo u stjecanju kreposti uspoređuje s temeljem koji se prvi polaže u građevini. A prave se kreposti ulijevaju od Boga. Zato se ono što je prvo u stjecanju kreposti može shvatiti dvostruko. Na jedan način, na način onoga što uklanja zapreku. I tako poniznost drži prvo mjesto, utoliko naime što protjeruje oholost, kojoj se Bog protivi, te čini čovjeka podložnim i uvijek otvorenim za primanje natapanja božanske milosti, utoliko što prazni napuhanost oholosti, kako se kaže u Jak 4, da se „Bog oholima protivi, a poniznima daje milost“. I u skladu s tim, poniznost se naziva temeljem duhovne građevine. Na drugi način, nešto je prvo u krepostima izravno, po čemu se već dolazi k Bogu. A prvi pristup k Bogu biva po vjeri, u skladu s onim iz Heb 11: „Onaj tko dolazi k Bogu mora vjerovati.“ I u skladu s tim, vjera se postavlja kao temelj, na uzvišeniji način nego poniznost.

Odgovor na 3. prigovor: onima koji preziru zemaljska obećavaju se nebeska, kao što se onima koji preziru zemaljska bogatstva obećavaju nebeska blaga, u skladu s onim iz Mt 6: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, nego zgrćite sebi blago na nebu“; i slično tome, onima koji preziru radosti svijeta obećavaju se nebeske utjehe, u skladu s onim iz Mt 5: „Blaženi koji plaču, jer oni će se utješiti.“ I na isti se način poniznosti obećava duhovno uzvišenje, ne zato što ona sama to zaslužuje, nego zato što joj je svojstveno prezirati zemaljsku uzvišenost. Zato Augustin kaže u knjizi o pokori: „Nemoj misliti da onaj tko se ponizuje uvijek leži, budući da je rečeno: bit će uzvišen. I nemoj misliti da se njegovo uzvišenje događa u očima ljudi po tjelesnim uzvišenostima.“

Odgovor na 4. prigovor: Krist nam je poniznost posebno preporučio zato što se time ponajviše uklanja zapreka ljudskog spasenja, koje se sastoji u tome da čovjek teži prema nebeskome i duhovnome, od čega je čovjek zapriječen dok se trudi biti veličanstven u zemaljskome. I zato je Gospodin, kako bi uklonio zapreku spasenja, pokazao da vanjsku uzvišenost treba prezreti po primjerima poniznosti. I tako je poniznost poput neke pripravnosti za slobodan pristup čovjeka u duhovna i božanska dobra. Pa kao što je savršenstvo vrsnije od pripravnosti, tako su i ljubav i druge kreposti kojima se čovjek izravno pokreće prema Bogu vrsnije od poniznosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.