Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 161, a. 6

O stupnjevima poniznosti

Prigovor 1. Čini se da su neprikladno razlučeni dvanaest stupnjeva poniznosti koji se postavljaju u pravilu blaženoga Benedikta, od kojih je prvi: srcem i tijelom uvijek iskazivati poniznost, s pogledom uprtim u zemlju; drugi: da čovjek govori malo i razumno, ne gromkim glasom; treći: da nije lagan ili spreman na smijeh; četvrti: šutnja sve do upita; peti: držati se onoga što ima zajedničko pravilo samostana; šesti: vjerovati i proglasiti sebe gorem od svih; sedmi: priznati i vjerovati da je za sve nedostojan i beskoristan; osmi: ispovijedanje grijeha; deveti: zbog poslušnosti prigrliti strpljivost u teškim i oštrim prilikama; deseti: da se s poslušnošću podloži većemu; jedanaesti: da ne uživa u ispunjavanju vlastite volje; dvanaesti: da se boji Boga i da je spomen-na sve što je zapovjedio. Ovdje se nabrajaju i neke stvari koje pripadaju drugim krepostima, kao što su poslušnost i strpljivost. Nabrajaju se također i neke stvari koje se čine lažnom mišljenju, a koje ne mogu pripadati nijednoj kreposti, naime da netko proglasi sebe gorem od svih, da prizna i vjeruje da je za sve nedostojan i beskoristan. Dakle, to se neprikladno postavlja među stupnjeve poniznosti.

Prigovor 2. Nadalje, poniznost prelazi od unutarnjega na vanjsko, kao i druge kreposti. Neprikladno se dakle u spomenutim stupnjevima pretpostavljaju one stvari koje pripadaju vanjskim činima onima koje pripadaju unutarnjima.

Prigovor 3. Nadalje, Anselmo u knjizi o sličnostima postavlja sedam stupnjeva poniznosti, od kojih je prvi: spoznati da je prezira vrijedan; drugi: žalostiti se zbog toga; treći: to ispovjediti; četvrti: to uvjeriti, da naime želi da se u to vjeruje; peti: da strpljivo podnosi da mu se to govori; šesti: da podnosi da se s njime postupa s prezirom; sedmi: da to ljubi. Dakle, čini se da su spomenuti stupnjevi suvišni.

Prigovor 4. Nadalje, u Mt 3 Glosa kaže: „Savršena poniznost ima tri stupnja. Prvi je podložiti se većemu, a ne pretpostavljati se jednakome, što je dostatno. Drugi je podložiti se jednakome, a ne pretpostavljati se manjemu, i ovaj se naziva obilnim. Treći je stupanj biti podložan manjemu, u kojem je sva pravednost.“ Dakle, čini se da su spomenuti stupnjevi suvišni.

Prigovor 5. Nadalje, Augustin kaže u knjizi o djevičanstvu: „Mjera je poniznosti svakomu dana iz mjere same veličine, kojoj je opasna oholost, koja više vreba na veće.“ No mjera ljudske veličine ne može se odrediti pod određenim brojem stupnjeva. Dakle, čini se da se ne mogu odrediti stupnjevi poniznosti.

Odgovaram: kao što je očito iz gore rečenoga, poniznost se po bitku sastoji u težnji, utoliko što čovjek kroti uzlet svoga duha da ne ide neuredno u velika, nego ima pravilo u spoznaji, da naime čovjek ne drži da je iznad onoga što jest. A početak i korijen jednoga i drugoga jest poštovanje koje netko ima prema Bogu. A iz unutarnje dispozicije poniznosti proizlaze neki vanjski znakovi u riječima, djelima i kretnjama, kojima se očituje ono što je iznutra skriveno, kao što se događa i u drugim krepostima, jer „se po viđenju prepoznaje muž, i po susretu lica razborit čovjek“, kako se kaže u Sir 19. I zato se u rečenim stupnjevima poniznosti postavlja nešto što pripada korijenu poniznosti, naime dvanaesti stupanj, koji jest „da se čovjek boji Boga i da je spomen-na sve što je zapovjedio“. Postavlja se također nešto što pripada težnji, da se naime ne ide neuredno u vlastitu izvrsnost. A to se događa trostruko. Na jedan način, da čovjek ne slijedi vlastitu volju, što pripada jedanaestom stupnju. Na drugi način, da je uređuje prema nahođenju većega, što pripada desetom stupnju. Na treći način, da od toga ne odustane zbog teških i oštrih prilika koje se pojavljuju, a to pripada devetomu. Postavlja se također nešto što pripada ocjeni čovjeka koji prepoznaje svoj nedostatak. I to trostruko. Svakako na jedan način, po tome što prepoznaje i ispovijeda vlastite nedostatke, što pripada osmom stupnju. Drugo, da iz razmatranja svoga nedostatka čovjek drži sebe nedovoljnim za veće stvari, što pripada sedmomu. Treće, da u tome pretpostavlja druge sebi, što pripada šestome. Postavlja se također nešto što pripada vanjskim znakovima. Jedno je od toga u djelima, da naime čovjek ne odstupa u svojim djelima od zajedničkog puta, što pripada petom stupnju. Druga su dva u riječima, da naime čovjek ne grabi vrijeme govora, što pripada četvrtomu; niti prekorčuje mjeru u govoru, što pripada drugome. A ostalo se sastoji u vanjskim kretnjama, primjeri radi, u suzbijanju uzdizanja očiju, što pripada prvome; te u obuzdavanju izvana smijeha i drugih znakova neumjesne radosti, što pripada trećemu.

Odgovor na 1. prigovor: netko bez neistine može sebe vjerovati i proglasiti gorem od svih, s obzirom na skrivene nedostatke koje prepoznaje u sebi i Božje darove koji su u drugima skriveni. Zato Augustin kaže u knjizi o djevičanstvu: „Smatrajte neke u skrivenome boljima, nego što ste vi u očitome.“ Slično tako bez neistine netko može ispovijedati i vjerovati da je za sve beskoristan i nedostojan, s obzirom na vlastite snage, kako bi svu svoju dostatnost usmjerio k Bogu, u skladu s onim iz 2 Kor 3: „Ne kao da smo sami od sebe sposobni ikakvo dobro pomisliti kao od sebe, nego je naša sposobnost od Boga.“ A nije neprikladno da se ono što pripada drugim krepostima pripisuje poniznosti. Jer kao što jedan porijeklo vuče iz drugoga, tako prirodnim redom čin jedne kreposti proizlazi iz čina druge.

Odgovor na 2. prigovor: čovjek dolazi do poniznosti dvjema stvarima. Prvo svakako i prvenstveno, po daru milosti. I s obzirom na to, unutarnje pretpostavlja vanjsko. A drugo je ljudski trud, kojim čovjek najprije obuzdava vanjsko, a potom dospijeva do iščupavanja unutarnjeg korijena. I u skladu s tim redom ovdje se određuju stupnjevi poniznosti.

Odgovor na 3. prigovor: svi stupnjevi koje Anselmo postavlja svode se na mišljenje, očitovanje i volju vlastite zabačenosti. Jer prvi stupanj pripada spoznaji vlastitog nedostatka. No budući da bi bilo prijekora vrijedno ako bi tko ljubio vlastiti nedostatak, to se isključuje drugim stupnjem. A očitovanju vlastitog nedostatka pripadaju treći i četvrti stupanj, da naime netko ne samo jednostavno izrekne svoj nedostatak, nego i na nj uvjeri. A druga tri stupnja pripadaju težnji. Koja ne traži vanjsku izvrsnost, nego vanjsku zabačenost podnosi ravnodušno, bilo u riječima bilo u djelima, jer, kako Grgur kaže u Upisniku: „Nije velika stvar što smo ponizni prema onima od kojih smo čašćeni, jer i to čine svi svjetovnjaci, nego moramo biti izuzetno ponizni prema onima od kojih trpimo neke stvari.“ I to pripada petome i šestom stupnju. Ili pak željno grli vanjsku zabačenost, što pripada sedmom stupnju. I tako su svi ti stupnjevi sadržani pod šestim i sedmim prethodno nabrojenima.

Odgovor na 4. prigovor: oni se stupnjevi primaju ne s obzirom na samu stvar, to jest po naravi poniznosti, nego u usporedbi sa stupnjevima ljudi, koji su bilo veći bilo manji bilo jednaki.

Odgovor na 5. prigovor: i taj razlog proizlazi iz stupnjeva poniznosti ne po samoj naravi stvari, u skladu s kojom se određuju spomenuti stupnjevi, nego prema različitim ljudskim stanjima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.