II-II, q. 161, a. 4
Je li dio skromnosti ili umjerenosti
Prigovor 1. Čini se da poniznost nije dio skromnosti ili umjerenosti. Naime, poniznost ponajviše promatra poštovanje kojim se netko podlaže Bogu, kako je rečeno. Ali teološkoj kreposti pripada to da ima Boga za objekt. Dakle, poniznost se više treba postaviti kao teološka krepost nego kao dio umjerenosti ili skromnosti.
Prigovor 2. Nadalje, umjerenost je u požudnosti. A čini se da je poniznost u srditosti, kao i oholost, koja joj se protivi, čiji je objekt uzvišeno. Dakle, čini se da poniznost nije dio umjerenosti ili skromnosti.
Prigovor 3. Nadalje, poniznost i velikodušnost su oko istih stvari, kako je očito iz prethodno rečenog. Ali velikodušnost se ne postavlja kao dio umjerenosti, nego više jakosti, kako je gore izloženo. Dakle, čini se da poniznost nije dio umjerenosti ili skromnosti.
Naprotiv, Origen kaže nad Lukom, „ako želiš čuti naziv ove kreposti, kako je i od filozofa nazivana, poslušaj da je to ista poniznost koju Bog promatra, koju oni nazivaju metriotes“, to jest mjerenje ili umjeravanje, što očito pripada skromnosti i umjerenosti. Dakle, poniznost je dio skromnosti i umjerenosti.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, u određivanju dijelova krepostima ponajviše se uvažava sličnost s obzirom na način kreposti. A mjera umjerenosti, iz koje ponajviše ima hvalu, jest obuzdavanje ili suzbijanje poleta neke strasti. I zato se sve kreposti koje obuzdavaju ili suzbijaju polete nekih naklonosti, ili umjeravaju djelovanja, postavljaju kao dijelovi umjerenosti. Ali kao što blagost suzbija pokret srdžbe, tako isto poniznost suzbija pokret nade, koji je pokret duha koji teži u velike stvari. I zato, kao što se blagost postavlja kao dio umjerenosti, tako isto i poniznost. Zato i Filozof u IV. Ethic., onoga koji teži u male stvari prema svom načinu, kaže da nije velikodušan, nego umjeren, koga mi možemo nazvati poniznim. I među ostalim dijelovima umjerenosti, iz gore rečenog razloga, sadržana je pod skromnošću, prema tome kako Tulije govori o njoj, ukoliko naime poniznost nije ništa drugo nego neka umjerenost duha. Zato se i u 1 Pt 3 kaže, „u neraspadljivosti mirnoga i skromnog duha“.
Odgovor na 1. prigovor: teološke kreposti, koje su oko posljednje svrhe, koja je prvo počelo u poželjnim stvarima, jesu uzroci svih ostalih kreposti. Zato se iz toga što poniznost biva uzrokovana božanskim poštovanjem ne isključuje to da poniznost bude dio skromnosti ili umjerenosti.
Odgovor na 2. prigovor: dijelovi se glavnim krepostima određuju, ne prema slaganju u subjekti ili u građi, nego prema slaganju u formalnom načinu, kako je rečeno. I zato, premda je poniznost u srditosti kao u subjektu, ipak se postavlja kao dio skromnosti i umjerenosti radi načina.
Odgovor na 3. prigovor: premda se velikodušnost i poniznost slažu u građi, ipak se razlikuju u načinu, radi kojega se velikodušnost postavlja kao dio jakosti, a poniznost kao dio umjerenosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.