Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 161, a. 3

Treba li se tko po poniznosti svima podložiti

Prigovor 1. Čini se da se čovjek ne treba po poniznosti svima podložiti. Jer, kako je rečeno, poniznost se ponajviše sastoji u podložnosti čovjeka Bogu. Ali ono što se duguje Bogu, ne treba iskazivati čovjeku, kako je očito u svim činima latrije. Dakle, čovjek se po poniznosti ne treba podložiti čovjeku.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi de Nat. et gratia, „poniznost treba smjestiti u dio istine, a ne u dio laži“. Ali neki su u najvišem stanju, koji kad bi se podložili nižima, to se bez laži ne bi moglo učiniti. Dakle, čovjek se ne treba svima podložiti po poniznosti.

Prigovor 3. Nadalje, nitko ne treba činiti ono što bi moglo težiti na štetu tuđega spasenja. Ali ako se netko po poniznosti podloži drugomu, ponekad to teži na štetu onoga komu se podlaže, koji bi se iz ovoga uzoholio ili prezirao, stoga Augustin kaže u pravilu, „da se, dok se odveć čuva poniznost, ne slomi autoritet upravljanja“. Dakle, čovjek se ne treba po poniznosti svima podložiti.

Naprotiv, kaže se Fil 2, „u poniznosti smatrajući jedni druge većima od sebe“.

Odgovaram: u čovjeku se mogu razmatrati dvoje, naime ono što je Božje, i ono što je čovjekovo. Čovjekovo je pak štogod pripada nedostatku, a Božje je štogod pripada spasenju i savršenstvu, prema onome Hoš 13, „propast je tvoja, Izraele, samo u meni tvoja je pomoć“. A poniznost, kao što je rečeno, vlastito promatra poštovanje kojim se čovjek podlaže Bogu. I zato bilo koji čovjek, prema onome što je njegovo, treba se bilo kojemu bližnjemu podložiti s obzirom na ono što je Božje u njemu. Ali poniznost ne zahtijeva to da netko ono što je Božje u samome sebi podloži onome što se čini da je Božje u drugomu. Jer oni koji sudjeluju u Božjim darovima spoznaju da ih imaju, prema onome iz 1 Kor 2, „da znamo što nam je od Boga darovano“. I zato bez štete po poniznost mogu darovi koje su oni sami primili pretpostaviti darovima Božjim koji se čine pridodani drugima, kao što Apostol, Ef 3, kaže, „drugim naraštajima nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim, kako je sada objavljeno svetim apostolima njegovim“. Slično također poniznost ne zahtijeva to da netko ono što je njegovo u samome sebi podloži onome što je čovjekovo u bližnjemu. Inače bi trebalo da svatko drži sebe većim grješnikom od bilo kojega drugog, premda Apostol bez štete po poniznost kaže, Gal 2, „mi narodom Židovi, a ne od pogana grješnici“. Ipak netko može držati da je neko dobro u bližnjemu koje on sam nema, ili neko zlo u sebi koje u drugome nije, iz čega mu se može podložiti po poniznosti.

Odgovor na 1. prigovor: ne samo da trebamo poštovati Boga u njemu samome, nego i ono što je njegovo trebamo poštovati u bilo koga, ne ipak na isti način poštovanja kojim poštujemo Boga. I zato se po poniznosti trebamo podložiti svim bližnjima radi Boga, prema onome 1 Pt 2, „podložni budite svakom ljudskom stvorenju radi Boga“, latriju ipak dužimo samo Bogu.

Odgovor na 2. prigovor: ako mi pretpostavimo ono što je Božje u bližnjemu onome što je vlastito u nama, ne možemo upasti u laž. Zato nad onim iz Fil 2, „smatrajući jedni druge većima“, Glosa kaže, „ne trebamo to tako procjenjivati da se pravimo da procjenjujemo, nego istinski procjenjivati da nešto može biti skriveno u drugome čime nam je superiorniji, čak i ako naše dobro, kojim se čini da smo mu superiorniji, nije skriveno“.

Odgovor na 3. prigovor: poniznost, kao i ostale kreposti, ponajviše se sastoji unutra u duši. I zato čovjek može prema unutarnjem činu duše podložiti se drugomu, bez toga da ima prigodu za bilo što što pripada šteti njegova spasenja. I to je ono što Augustin kaže u pravilu, „sa strahom pred Bogom poglavar neka bude pod vašim nogama“. Ali u vanjskim činima poniznosti, kao i u činima ostalih kreposti, treba primijeniti dužnu umjerenost, da ne bi mogli težiti na štetu drugoga. Ako pak netko učini ono što treba, i drugi iz toga uzmu prigodu za grijeh, to se ne pripisuje onomu koji ponizno postupa, jer on ne sablažnjava, premda se drugi sablažnjava.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.