II-II, q. 161, a. 2
Sastoji li se u težnji ili u sudu razuma
Prigovor 1. Čini se da se poniznost ne sastoji oko težnje, nego više oko suda razuma. Naime, poniznost se protivi oholosti. Ali oholost se najviše sastoji u onome što pripada spoznaji. Jer Grgur kaže u XXXIV knjizi Moral., da se „oholost, kada se izvana proteže do tijela, najprije pokazuje po očima“; stoga se i u Psalmu kaže, „Gospodine, nije se uzdiglo srce moje, niti se uzdigle oči moje“, a oči najviše služe spoznaji. Dakle, čini se da je poniznost najviše oko spoznaje, koju netko o sebi cijeni malenom.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi de Virginit., da je „poniznost gotovo sva kršćanska pouka“. Ništa dakle što je sadržano u kršćanskoj pouci ne protivi se poniznosti. Ali u kršćanskoj se pouci opominjemo da težimo za boljima, prema onome iz 1 Kor 12, „čeznite za boljim darovima“. Dakle, poniznosti ne pripada suzbijati težnju za uzvišenima, nego više procjenu.
Prigovor 3. Nadalje, istoj kreposti pripada obuzdati suvišan pokret, i učvrstiti duh protiv suvišnog odvraćanja, kao što je ista jakost ona koja obuzdava odvažnost, i koja učvršćuje duh protiv straha. Ali velikodušnost učvršćuje duh protiv poteškoća koje se događaju u slijeđenju velikih stvari. Ako dakle poniznost obuzdava težnju za velikim stvarima, slijedilo bi da poniznost nije krepost različita od velikodušnosti. Što je očito neistinito. Dakle, poniznost se ne sastoji oko težnje za velikim stvarima, nego više oko procjene.
Prigovor 4. Nadalje, Andronik postavlja poniznost oko vanjskog bogoštovlja, jer kaže da je „poniznost habitus koji ne preobiluje troškovima i pripravama“. Dakle, nije oko pokreta težnje.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi de Poenit., da je „ponizan onaj koji izabire biti odbačen u dom Gospodnji, radije nego boraviti u šatorima grješnika“. Ali izbor pripada težnji. Dakle, poniznost se sastoji oko težnje, više nego oko procjene.
Odgovaram: kao što je rečeno, poniznosti vlastito pripada da netko suzbije samoga sebe, da se ne zanese u ono što je iznad njega. A za to je nužno da netko spozna ono u čemu manjka s obzirom na razmjer onoga što nadilazi njegovu moć. I zato spoznaja vlastitoga nedostatka pripada poniznosti poput nekoga pravila koje ravna težnju. Ali u samoj se težnji poniznost sastoji bitno. I zato treba reći da je poniznost vlastito umjeravajuća pokreta težnje.
Odgovor na 1. prigovor: uzdizanje očiju jest neki znak oholosti, ukoliko isključuje poštovanje i strah. Naime, oni koji se boje i koji se srame navikli su ponajviše spuštati oči, kao da se ne usuđuju sebe uspoređivati s drugima. Iz ovoga pak ne slijedi da se poniznost bitno sastoji oko spoznaje.
Odgovor na 2. prigovor: težiti u neke veće stvari iz pouzdanja u vlastite moći protivi se poniznosti. Ali da netko iz pouzdanja u božansku pomoć teži u veće stvari, to nije protiv poniznosti, osobito budući da se time netko više kod Boga uzvisuje što mu se više po poniznosti podlaže. Zato Augustin kaže u knjizi de Poenit., „jedno je uzvisivati sebe k Bogu, drugo je uzvisivati sebe protiv Boga. Onaj tko se baci pred njim, biva od njega podignut, tko se uzdiže protiv njega, biva od njega oboren“.
Odgovor na 3. prigovor: u jakosti se nalazi isti razlog obuzdavanja odvažnosti i učvršćivanja duha protiv straha, jer je razlog jednoga i drugoga u tome što čovjek treba dobro razuma pretpostaviti opasnostima smrti. Ali u obuzdavanju presumpcije nade, što pripada poniznosti, i u učvršćivanju duha protiv očaja, što pripada velikodušnosti, jest drugačiji i drugačiji razlog. Naime, razlog učvršćivanja duha protiv očaja jest zadobivanje vlastitoga dobra, da naime čovjek, očajavajući, ne učini sebe nedostojnim dobra koje mu je pripadalo. Ali u suzbijanju presumpcije nade, glavni se razlog uzima iz božanskog poštovanja, iz kojega biva da čovjek ne pridaje sebi više nego što mu pripada prema stupnju koji mu je Bog dodijelio. Zato se čini da poniznost ponajviše označava podložnost čovjeka Bogu. I zbog toga Augustin u knjizi de Serm. Dom. in monte, poniznost, koju razumijeva po siromaštvu duha, pripisuje daru straha, kojim čovjek poštuje Boga. I odatle je da se jakost drugačije odnosi na odvažnost nego poniznost na nadu. Naime, jakost više se koristi odvažnošću nego što je obuzdava, stoga joj je preobilje sličnije nego manjak. A poniznost više obuzdava nadu ili pouzdanje u samoga sebe nego što se njime koristi, stoga joj se više protivi preobilje nego manjak.
Odgovor na 4. prigovor: preobilje u vanjskim troškovima i pripravama obično se čini radi nekog hvalisanja, koje se poniznošću obuzdava. I s obzirom na to, sporedno se sastoji u vanjskim stvarima, ukoliko su znakovi unutarnjeg pokreta težnje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.