II-II, q. 161, a. 1
Je li poniznost krepost
Prigovor 1. Čini se da poniznost nije krepost. Naime, krepost označava razlog dobra. Ali čini se da poniznost označava razlog kaznenoga zla, prema onome Psalma: „Poniziše u okovima noge njegove“. Dakle, poniznost nije krepost.
Prigovor 2. Nadalje, krepost i porijek se protive. Ali poniznost ponekad zvuči na porijek, jer se kaže u Sir 19, ima tko se nevaljalo ponizuje. Dakle, poniznost nije krepost.
Prigovor 3. Nadalje, nijedna se krepost ne protivi drugoj kreposti. Ali čini se da se poniznost protivi kreposti velikodušnosti, koja teži u velike stvari, dok ih sama poniznost odbija. Dakle, čini se da poniznost nije krepost.
Prigovor 4. Nadalje, krepost je dispozicija savršenoga, kako se kaže u VII. Physic. Ali čini se da je poniznost nesavršenih, stoga i Bogu ne priliči poniziti se, koji nikomu ne može biti podložen. Dakle, čini se da poniznost nije krepost.
Prigovor 5. „Nadalje, svaka je moralna krepost oko djelovanja ili strasti“, kako se kaže u II. Ethic. Ali poniznost Filozof ne ubraja među kreposti koje su oko strasti, niti je pak sadržana pod pravednošću, koja je oko djelovanja. Dakle, čini se da nije krepost.
Naprotiv, Origen kaže tumačeći ono iz Lk 1, „pogleda na poniznost službenice svoje, poniznost se u Pismima vlastito propovijeda kao jedna od kreposti, jer veli Spasitelj, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, kada se raspravljalo o strastima, uzvišeno dobro ima nešto čime privlači težnju, naime sam razlog dobra, i ima nešto što odvraća, naime samu težinu dostižući je, prema čijem prvu izrasta pokret nade, a prema drugome pokret očaja. Rečeno je pak gore da oko težnjenih pokreta koji se drže po načinu poticaja, treba postojati moralna krepost koja umjerava i obuzdava, dok oko onih koji se drže po načinu odvraćanja, treba postojati moralna krepost koja učvršćuje i potiče. I zato je oko težnje za uzvišenim dobrom nužna dvostruka krepost. Jedna doista koja umiruje i obuzdava duh, da ne bi neumjereno težio u visine, i to pripada kreposti poniznosti. A druga koja učvršćuje duh protiv očaja, i potiče ga na slijeđenje velikih stvari prema ispravnom razumu, i to je velikodušnost. I tako je jasno da je poniznost neka krepost.
Odgovor na 1. prigovor: kao što Izidor kaže u knjizi Etymol., ponizan se zove kao onaj koji je priklonjen zemlji, to jest koji prianja uz najniže. A to se doista događa dvostruko. Na prvi način, iz vanjskog počela, primjera radi kada netko biva oboren od drugoga. I tako je poniznost kazna. Na drugi način, iz unutarnjeg počela. I to se može dogoditi ponekad doista dobro, primjera radi kada netko, uvažavajući svoj nedostatak, drži sebe u najnižemu prema svome načinu; kao što je Abraham rekao Gospodinu, Post 18, „govoriti ću gospodaru svome, premda sam prah i pepeo“. I na ovaj se način poniznost postavlja kao krepost. Ponekad pak se može dogoditi loše, primjera radi kada čovjek, ne razumijevajući svoju čast, uspoređuje se s nerazumnim životinjama i postaje im sličan.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, poniznost, prema tome kako je krepost, u svome poimanju označava neko pohvalno obaranje u najniže. A to se ponekad vrši samo prema vanjskim znakovima, prema hinjenosti. Stoga je ovo lažna poniznost, za koju Augustin kaže u nekom pismu, da je velika oholost, jer naime izgleda da teži k izvrsnosti slave. Ponekad pak se vrši prema unutarnjem pokretu duše. I prema tome se poniznost vlastito postavlja kao krepost, jer krepost se ne sastoji u vanjskim stvarima, nego ponajviše u unutarnjoj izabranosti uma, kako je očito po Filozofu u knjizi Ethicorum.
Odgovor na 3. prigovor: poniznost suzdržava težnju, da ne teži u velike stvari mimo ispravnog razuma. A velikodušnost potiče duh na velike stvari prema ispravnom razumu. Stoga je jasno da se velikodušnost ne protivi poniznosti, nego se slažu u tome što je svaka prema ispravnom razumu.
Odgovor na 4. prigovor: savršenim se nešto naziva dvostruko. Na prvi način, jednostavno, u kojemu se naime ne nalazi nikakav nedostatak, ni prema njegovoj naravi, ni s obzirom na nešto drugo. I tako je jedino Bog savršen, kojemu prema božanskoj naravi ne priliči poniznost, nego samo prema uzetoj naravi. Na drugi način može se nešto nazvati savršenim u određenom pogledu, primjera radi prema svojoj naravi, ili prema stanju ili vremenu. I na ovaj je način krepostan čovjek savršen. Čija se ipak savršenost u usporedbi s Bogom nalazi manjkavom, prema onome iz Izaije 40, „svi su narodi kao da nisu, tako su pred njim“. I tako poniznost može priličiti bilo kojemu čovjeku.
Odgovor na 5. prigovor: Filozof je namjeravao raspravljati o krepostima prema tome kako se uređuju za građanski život, u kojemu se podložnost jednoga čovjeka drugomu prema zakonskom redu određuje, i zato je sadržano pod zakonitom pravednošću. A poniznost, prema tome kako je posebna krepost, ponajviše promatra podložnost čovjeka Bogu, radi kojega se i drugim ponizujući podlaže.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.