II-II, q. 158, a. 5
O vrstama srdžbe
Prigovor 1. Čini se da Filozof u IV. Ethic. neprikladno određuje vrste srditosti, gdje kaže da su neki srditi oštri, neki gorki, neki teški ili ozbiljni. Jer prema njemu, gorkima se nazivaju oni čija se srditost teško razrješuje i ostaje dugo vremena. Ali čini se da se to odnosi na okolnost vremena. Dakle, čini se da se i prema drugim okolnostima mogu uzeti druge vrste srditosti.
Prigovor 2. Nadalje, teškim ili ozbiljnim kaže da su oni „čija se srditost ne mijenja bez mučenja ili kažnjavanja“. Ali i to se odnosi na nerazrješivost srditosti. Dakle, čini se da su teški i gorki isto.
Prigovor 3. Nadalje, Gospodin u Mt 5 postavlja tri stupnja srditosti kad kaže: „Tko se srdi na brata svoga; i tko kaže bratu svome: Raka; i tko kaže bratu svome: luđače“; koji se stupnjevi doista ne odnose na rečene vrste. Dakle, čini se da rečena dioba srditosti nije prikladna.
Naprotiv, Grgur Nisenski kaže da su tri vrste srditosti, naime srditost koja se zove žučljiva; i manija, koja se naziva ludilo; i gnjev. Koje se troje čini da je isto s onom prethodnom trojicom, jer žučljivom srditošću kaže da je ona koja ima početak i pokret, što Filozof pripisuje oštrima; a manijom kaže da je ona srditost koja ostaje i prelazi u starost, što Filozof pripisuje gorkima; gnjevom pak kaže da je ona srditost koja promatra vrijeme za kaznu, što Filozof pripisuje teškima. A istu diobu postavlja i Damaščanin u 2. knjizi. Dakle, rečena je Filozofova razdioba prikladna.
Odgovaram: rečena se razdioba može odnositi ili na strast srditosti, ili također na sami grijeh srditosti. Kako se pak odnosi na strast srditosti, rečeno je gore kad se raspravljalo o strasti srditosti. I to prvenstveno čini se da postavljaju Grgur Nisenski i Damaščanin. Sada pak valja primiti razdiobu ovih vrsta s obzirom na to da pripadaju grijehu srditosti, kako ju postavlja Filozof. Jer se neurednost srditosti može promatrati iz dvoje. Prvo naime, iz samoga porijekla srditosti. A to pripada oštrima, koji se prebrzo srde, i iz bilo kojega lakog uzroka. Na drugi način, iz samoga trajanja srditosti, po tome naime što srditost predugo ustraje. To pak može biti dvostruko. Na jedan način, zato što uzrok srditosti, naime nanesena nepravda, predugo ostaje u čovjekovu sjećanju, odakle iz toga čovjek začinje dugotrajnu žalost; i zato su sami sebi ozbiljni i gorki. Na drugi način događa se s diobe same osvete, koju netko traži tvrdoglavom težnjom, a to pripada teškima ili ozbiljnim, koji ne popuštaju srditost dok ne kazne.
Odgovor na 1. prigovor: u rečenim se vrstama ne razmatra prvenstveno vrijeme, nego čovjekova lakovjernost na srditost, ili postojanost u srditosti.
Odgovor na 2. prigovor: obojica, naime i gorki i teški, imaju dugotrajnu srditost, ali iz drugoga uzroka. Jer gorki imaju trajnu srditost zbog trajnosti žalosti, koju drže zatvorenu iznutra, i budući da ne provaljuju u vanjske znakove srditosti, ne mogu biti uvjereni od drugih; niti se sami od sebe povlače od srditosti, osim ukoliko se protokom vremena žalost poništava, i tako srditost nestaje. Ali u teških je srditost dugotrajna zbog žarke želje za osvetom. I zato se vremenom ne probavlja, nego se stišava jedino kažnjavanjem.
Odgovor na 3. prigovor: stupnjevi srditosti koje Gospodin postavlja ne pripadaju različitim vrstama srditosti, nego se primaju prema tijeku ljudskog čina. U kojima se najprije nešto u srcu začinje. I s obzirom na to kaže: „Tko se srdi na brata svoga“. Drugo je pak kada se nekim vanjskim znakovima očituje izvana, čak i prije nego provali u učinak. I s obzirom na to kaže: „Tko kaže bratu svome: Raka“, što je uzvik onoga koji se srdi. Treći je stupanj kada se grijeh iznutra začet dovodi do učinka. A učinak je srditosti nanošenje štete drugome pod vidom osvete. Najmanja je pak šteta ona koja se čini samom rječju. I zato s obzirom na to kaže: „Tko kaže bratu svome: luđače“. I tako je očito da drugo nadodaje na prvo, a treće na oboje. Odakle ako je prvo smrtni grijeh, u slučaju u kojemu Gospodin govori, kao što je rečeno, tim više ostali. I zato se svakome od njih postavljaju neka podudaranja koja pripadaju osudi. Ali u prvome se postavlja sud, koji je manji, jer, kako Augustin kaže, u sudu se još daje mjesto obrani. U drugome pak postavlja Vijeće, u kojemu suci vijećaju među sobom kojom kaznom valja osuditi. U trećem postavlja pakleni oganj, što je sigurna osuda.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.