II-II, q. 158, a. 4
Je li najteži od grijeha
Prigovor 1. Čini se da je srditost najveći grijeh. Jer Krizostom kaže da „ništa nije ružnije vidjeti od onoga koji bjesni, i ništa nije gnusnije od srditog lica, a još mnogo više duše“. Dakle, srditost je najveći grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, koliko je neki grijeh štetniji, toliko se čini gorem, jer kako Augustin kaže u knjizi Enchirid., „zlim se naziva ono što šteti“. A srditost najviše šteti, jer oduzima čovjeku razum, po kojemu je gospodar samoga sebe; jer Krizostom kaže da „između srditosti i ludila nema sredine, nego je srditost privremeni neki demon, štoviše i teže je onomu tko ima demona“. Dakle, srditost je najveći grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, unutarnji se pokreti prosuđuju prema vanjskim učincima. Ali učinak je srditosti ubojstvo, koje je najveći grijeh. Dakle, srditost je najveći grijeh.
Naprotiv, srditost se uspoređuje s mržnjom kao trun s gredom, jer Augustin kaže u pravilu: „Neka srditost ne raste u mržnju, i od truna ne pravi gredu“. Dakle, srditost nije najveći grijeh.
Odgovaram: kao što je rečeno, neurednost se srditosti promatra u dvoje, naime s obzirom na neprimjereno poželjno, i s obzirom na neprimjeren način srditosti. Stoga glede poželjnoga čemu srditi teži, čini se da je srditost najmanji od grijeha. Jer srditost teži zlu kazne nekoga pod vidom dobra a to je osveta. I zato se u pogledu zla kojemu teži grijeh srditosti slaže s onim grijesima koji teže zlu bližnjega, na primjer s zavisti i mržnjom, ali mržnja teži apsolutno zlu nekoga, utoliko ukoliko je takvo; zavidnik pak teži tuđem zlu poradi težnje za vlastitom slavom; a srditi teži tuđem zlu pod vidom pravedne osvete. Iz čega je očito da je mržnja teža nego zavist, a zavist nego srditost, jer je gore težiti zlu pod vidom zla nego pod vidom dobra; i gore je težiti zlu pod vidom vanjskog dobra, a to je čast ili slava, nego pod vidom ispravnosti pravednosti. Ali u pogledu dobra pod čijim vidom srditi teži zlu, srditost se slaže s grijehom požude, koji teži nekom dobru. I u pogledu ovoga također, govoreći apsolutno, grijeh se srditosti čini manjim nego grijeh požude, koliko je dobro pravednosti, koje teži srditi, bolje nego ugodno ili korisno dobro, koje teži onaj tko je obuzet požudom. Odakle Filozof kaže u VII. Ethic. da je „neobuzdani u požudi sramotniji nego neobuzdani u srditosti“. Ali s obzirom na neurednost koja je u skladu s načinom srditosti, srditost ima neku izvrsnost, zbog žestine i brzine svoga pokreta, u skladu s onim iz Izr 27: „Srditost nema milosrđa, niti provaljujući gnjev, i tko će moći podnijeti nalet uzbuđenoga duha?“ Odakle Grgur kaže u 5. knjizi Moral.: „Upaljeno srce poticajima svoje srditosti kuca, tijelo dršće, jezik se zapliće, lice rudi, oči se gnjeve, i nikako se ne prepoznaju znaci, ustima doduše tvori viku, ali osjet ne zna što govori“.
Odgovor na 1. prigovor: Krizostom govori o ružnoći s obzirom na vanjske kretnje koje proizlaze iz naleta srditosti.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog postupa u skladu s neurednim pokretom srditosti, koji proizlazi iz njezina naleta, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ubojstvo ne proizlazi ništa manje iz mržnje ili zavisti nego iz srditosti. Ipak je srditost lakša, utoliko ukoliko uvažava razlog pravednosti, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.