Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 157, a. 3

Je li oboje od toga dio umjerenosti

Prigovor 1. Čini se da rečene kreposti nisu dijelovi umjerenosti. Blagost je naime smanjiteljica kazna, kako je rečeno. To pak Filozof u V. Ethic. pripisuje epieikeia, koja pripada pravednosti, kako je gore ustanovljeno. Dakle, čini se da blagost nije dio umjerenosti.

Prigovor 2. Nadalje, umjerenost je oko požuda. Krotkost pak i blagost ne motre na požude, nego više na srdžbu i osvetu. Ne trebaju se dakle postavljati kao dijelovi umjerenosti.

Prigovor 3. Nadalje, Seneka kaže u 2. knjizi O blagosti, „kojoj je užitak okrutnost, možemo nazvati ludilom“. To se pak protivi blagosti i krotkosti. Budući da se dakle ludilo protivi razboritosti, čini se da su blagost i krotkost dijelovi razboritosti, više nego umjerenosti.

Naprotiv, Seneka kaže u 2. knjizi O blagosti da je „blagost umjerenost duha u vlasti osvećivanja“. Tulije također postavlja blagost kao dio umjerenosti.

Odgovaram: dijelovi se pridodaju glavnim krepostima ukoliko ih oponašaju u nekim sporednim tvarima, s obzirom na način o kojemu ponajviše ovisi pohvala kreposti, odakle prima i naziv, kao što se način i naziv pravednosti sastoji u nekoj jednakosti; hrabrosti pak u nekoj čvrstoći; umjerenosti pak u nekom suzdržavanju, ukoliko naime suzdržava najžešće požude užitaka dodira. Blagost pak i krotkost slično se sastoje u nekom suzdržavanju, jer je naime blagost smanjiteljica kazna, dok je krotkost umanjiteljica srdžbe, kao što je iz rečenoga očito. I zato se kako blagost tako i krotkost pridodaju umjerenosti kao glavnoj kreposti. I u skladu s tim postavljaju se kao njezini dijelovi.

Odgovor na 1. prigovor: u umanjivanju kazna dvoje je za motriti. Od čega je jedno to da se umanjivanje kazna vrši prema namjeri zakonodavca, premda ne prema riječima zakona. I prema tomu pripada epieikeia. Drugo je pak neka umjerenost naklona, da čovjek ne se služi svojom vlašću u nanošenju kazna. I to vlastito pripada blagosti, radi čega Seneka kaže da je ona umjerenost duha u vlasti osvećivanja. I ta umjerenost duha proizlazi iz neke blagosti srca, kojom čovjek gnuša se svega onoga što može drugoga ožalostiti. I zato Seneka kaže da je „blagost neka blagostanost duha“. Ta naprotiv strogost duha čini se da je u onome tko se ne plaši druge ožalošćivati.

Odgovor na 2. prigovor: pridodavanje sporednih kreposti glavnim više se motri prema načinu kreposti, koji je kao neki njezin oblik, nego prema tvari. Krotkost pak i blagost slažu se s umjerenosti u načinu, kako je rečeno, premda se ne slažu u tvari.

Odgovor na 3. prigovor: ludilo se izriče po izopačenju zdravlja. Kao što se pak tjelesno zdravlje izopačuje time što tijelo odstupa od dužne usklađenosti ljudske vrste, tako se isto i ludilo po duši prima time što ljudska duša odstupa od dužne dispozicije ljudske vrste. Što se dapače događa i prema razumu, recimo kada netko gubi upotrebu razuma, i s obzirom na moć prohtjeva, recimo kada netko gubi ljudski naklon, prema kojemu je čovjek po naravi svakom čovjeku prijatelj, kako se kaže u VIII. Ethic.. Ludilo pak koje isključuje upotrebu razuma, protivi se razboritosti. Ali to što netko uživa u kaznama ljudi, govori se da je ludilo, jer se po tomu čini da je čovjek lišen ljudskoga naklona, za kojim slijedi blagost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.