II-II, q. 157, a. 4
O usporedbi njih s drugim krepostima
Prigovor 1. Čini se da su blagost i krotkost najmoćnije kreposti. Pohvala se naime kreposti ponajviše sastoji u tome što uređuje čovjeka prema blaženstvu, koje se sastoji u spoznaji Boga. Ali krotkost ponajviše uređuje čovjeka prema spoznaji Boga, govori se naime u Jak 1, „s krotkošću primite ucijepljenu riječ“; i u Sir 5, „budi krotak u slušanju riječi Božje“; i Dionizije kaže u poslanici Demofilu, „Mojsija se zbog silne krotkosti držalo dostojnim ukazanja Božjega“. Dakle, krotkost je najmoćnija krepost.
Prigovor 2. Nadalje, što se neka krepost čini moćnijom, to se više prihvaća od Boga i od ljudi. Ali krotkost se ponajviše čini prihvaćenom od Boga, govori se naime u Sir 1 da je „dobra volja Bogu vjera i krotkost“. Zato i posve za oponašanje svoje krotkosti Krist nas poziva, govoreći, „učite se od mene, jer sam krotak i ponizna srca“, a Hilarije kaže da „po krotkosti našega uma Krist prebiva u nama“. Također je najprihvaćenija kod ljudi, zato se u Sir 3 govori, „sine, u krotkosti dovrši djela svoja, i iznad slave ljudske bit ćeš ljubljen“. Zbog čega se i u Izr 20 govori da se „blagost kraljevskim prijestoljem učvršćuje“. Dakle, krotkost i blagost najmoćnije su kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi O Govoru Gospodnjem na gori, da su „krotki oni koji popuštaju opakostima, i ne protive se u zlu, nego dobrim pobjeđuju zlo“. To se pak čini da pripada milosrđu ili pobožnosti, koja se čini najmoćnijom krepošću, jer uz onaj redak u 1 Tim 4, pobožnost je korisna za sve, Ambrozijeva glosa kaže da „sve mnoštvo kršćanske religije u pobožnosti se sastoji“. Dakle, krotkost i blagost najveće su kreposti.
Naprotiv, jer se ne postavljaju glavnim krepostima, nego se pridodaju drugoj kreposti kao ponajvažnijoj.
Odgovaram: ništa ne priječiti da neke kreposti nisu najmoćnije jednostavno ni glede svega, nego uvjetno i u nekom rodu. Nije pak moguće da blagost i krotkost budu najmoćnije kreposti jednostavno. Jer se njihova pohvala motri u tomu što odvraćaju od zla, ukoliko naime umanjuju srdžbu ili kaznu. Savršenije je pak postići dobro nego lišiti se zla. I zato kreposti koje jednostavno uređuju u dobro, kao vjera, nada, ljubav, te također razboritost i pravednost, jesu jednostavno veće kreposti nego blagost i krotkost. Ali uvjetno, ništa ne priječiti da krotkost i blagost imaju neku izvrsnost među krepostima koje se odupiru izopačenim naklonima. Naime, srdžba, koju ublažava krotkost, zbog svoga naleta ponajviše priječi duh čovjekov da slobodno prosuđuje istinu. I zbog toga krotkost ponajviše čini čovjeka da je gospodar samoga sebe, zato se u Sir 10 govori, „sine, u krotkosti sačuvaj dušu svoju“. Premda su požude užitaka dodira sramotnije, i neprekidnije napadaju, radi čega se umjerenost više postavlja glavnim krepostima, kao što je iz rečenoga očito. Blagost pak, u tomu što umanjuje kazne, ponajviše se čini da pristupa ljubavi, koja je najmoćnija krepost, po kojoj dobra djelujemo prema bližnjima i njihova zla sprečavamo.
Odgovor na 1. prigovor: krotkost pripravlja čovjeka na spoznaju Boga uklanjajući zapreku. I to dvostruko. Prvo naime čineći čovjeka gospodarem samoga sebe umanjivanjem srdžbe, kako je rečeno. Na drugi način, jer krotkosti pripada to da čovjek ne proturječi riječima istine, što ponajčešće neki čine iz uzbuđenja srdžbe. I zato Augustin kaže u 2. knjizi De Doctr. Christ., da je „postati krotkim ne proturječiti božanskom Pismu, bilo shvaćenom, ako udara na neke naše mane; bilo neshvaćenom, kao da mi bolje i istinitije možemo znati i naređivati“.
Odgovor na 2. prigovor: krotkost i blagost čine čovjeka prihvaćenim Bogu i ljudima, utoliko što se susreću u istom učinku s ljubavlju, koja je najveća krepost, naime u oduzimanju zala bližnjih.
Odgovor na 3. prigovor: milosrđe i pobožnost slažu se doduše s krotkošću i blagošću, ukoliko se susreću u istom učinku, koji je zabranjivati zla bližnjih. Ipak se razlikuju s obzirom na pobudu. Naime, pobožnost uklanja zla bližnjih iz poštovanja koje ima prema nekome višemu, recimo Bogu ili roditelju. Milosrđe pak uklanja zla bližnjih iz toga što se u njima netko ožalošćuje ukoliko prosuđuje da se oni tiču njega, kako je gore rečeno, što proizlazi iz prijateljstva, koje čini da se s prijateljima raduje i žali. Krotkost pak ovo čini ukoliko uklanja srdžbu koja potiče na osvetu. Blagost pak ovo čini iz blagosti duha, ukoliko prosuđuje da je pravedno da se netko više ne kažnjava.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.