II-II, q. 156, a. 3
O usporedbi neuzdržljivosti s neumjerenosti
Prigovor 1. Čini se da neobuzdaniji teže griješi nego razuzdani. Netko se naime čini teže griješiti što više djeluje protiv savjesti, prema onome u Lk 12, „sluga koji je znao volju gospodara svoga, pa nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca“. Ali čini se da neobuzdani više djeluje protiv savjesti nego razuzdani, jer, kako se kaže u VII. Ethic., neobuzdani, znajući da su zla koja žudi, ipak čini ih zbog strasti; dok razuzdani prosuđuje da su dobra ona koja žudi. Dakle, neobuzdani teže griješi nego razuzdani.
Prigovor 2. Nadalje, što je neki grijeh teži, to se čini izlječivijim manje, stoga se i grijesi protiv Duha Svetoga, koji su najteži, nazivaju neoprostivima. Ali grijeh neobuzdanosti čini se izlječivijim od grijeha razuzdanosti. Grijeh se naime nečijeg izlječenje postiže opomenom i popravkom, što se čini da ništa ne pridonosi neobuzdanome, koji zna da zlo čini, pa ipak zlo čini, dok se razuzdanomu čini da dobro čini, i tako bi mu opomena mogla nešto pridonijeti. Dakle, čini se da neobuzdani teže griješi nego razuzdani.
Prigovor 3. Nadalje, što netko iz veće požude griješi, to teže griješi. Ali neobuzdani griješi iz veće požude nego razuzdani, jer neobuzdani ima silne požude, koje nema uvijek razuzdani. Dakle, neobuzdani više griješi nego razuzdani.
Naprotiv, nepopustljivost pogoršava svaki grijeh, stoga Augustin u knjizi De Verb. Dom. kaže da je nepopustljivost grijeh protiv Duha Svetoga. Ali kako Filozof kaže u VII. Ethic., „razuzdani se ne kaje, jer ostaje pri izboru, dok je svaki neobuzdani pokajnički raspoložen“. Dakle, razuzdani teže griješi nego neobuzdani.
Odgovaram: grijeh, prema Augustinu, ponajviše je u volji, ta volja je ono čime se griješi i ispravno živi. I zato gdje je veća nagnutost volje na grijeh, ondje je teži grijeh. U onome pak tko je razuzdan, volja se nagnjuje na grijeh iz vlastitog izbora, koji proizlazi iz habitusa stečenoga navikom. U onome pak tko je neobuzdan, volja se nagnjuje na grijeh iz neke strasti. I budući da strast brzo prolazi, a habitus je kvaliteta koju je teško pomaknuti, odatle dolazi da se neobuzdani odmah pokaje, kad prođe strast, što se ne događa kod razuzdanoga, štoviše raduje se što je sagriješio, zato što mu je čin grijeha postao sukladan naravi prema habitusu. Zato se za takve kaže u Izr 2, da „se raduju kad zla čine, i kliču u najgorem zlu“. Odatle je očito da je razuzdani mnogo gori nego neobuzdani, kao što i Filozof kaže u VII. Ethic..
Odgovor na 1. prigovor: neznanje razuma nekada doduše prethodi nagnutosti požude i uzrokuje je. I tako, što je veće neznanje, to više umanjuje grijeh ili ga u potpunosti ispričava, ukoliko uzrokuje ono što je nehotično. Na drugi način obrnuto, neznanje razuma slijedi nagnutost požude. I takvo neznanje, što je veće, to je grijeh teži, jer se pokazuje da je nagnutost požude veća. Neznanje pak i neobuzdanoga i razuzdanoga proizlazi iz toga što je požuda nagnuta na nešto, bilo po strasti, kao kod neobuzdanoga; bilo po habitusu, kao kod razuzdanoga. Veće se pak neznanje uzrokuje time kod razuzdanoga nego kod neobuzdanoga. I to na jedan način, s obzirom na trajanje. Jer kod neobuzdanoga ono neznanje traje samo dok traje strast, kao što napad tertijanske groznice traje dok traje gibanje humora. Neznanje pak razuzdanoga traje neprekidno, zbog trajnosti habitusa, te se zato uspoređuje s sušicom ili bilo kojom trajnom bolešću, kao što Filozof kaže u VII. Ethic.. Na drugi način veće je neznanje razuzdanoga, s obzirom na ono što se ne zna. Naime, neznanje neobuzdanoga motri se s obzirom na neko pojedinačno zamislivo dobro, utoliko naime što procjenjuje da je ovo sada za izabrati, ali razuzdani ima neznanje oko same svrhe, ukoliko naime prosuđuje da je dobro ovo, da slijedi neobuzdane požude. Zato Filozof u VII. Ethic. kaže da je neobuzdani bolji od razuzdanoga, jer se u njemu spašava najbolje počelo, naime ispravno mnijenje o svrsi.
Odgovor na 2. prigovor: za izlječenje neobuzdanoga nije dosta samo saznanje, nego se traži unutarnja pomoć milosti koja ublažava požudu, a primjenjuje se također izvana lijek opomene i popravka, iz kojih netko počinje se odupirati požudama, odakle se požuda oslabljuje, kako je gore rečeno. I na iste načine može se izliječiti razuzdani, ali je njegovo izlječenje teže, zbog dvoje. Od kojih je prvo s obzirom na razum, koji je iskvaren oko procjene posljednje svrhe, koja se ponaša poput počela u dokazatljivima, teže se pak svodi na istinu onaj tko griješi oko počela, a slično u djelatnima onaj tko griješi oko svrhe. Drugo je pak s obzirom na nagnutost požude, koja je kod razuzdanoga iz habitusa, koji se teško uklanja, dok je nagnutost neobuzdanoga iz strasti, koja se lakše može suzbiti.
Odgovor na 3. prigovor: požuda volje, koja uvećava grijeh, veća je u razuzdanu nego u neobuzdanu, kao što je iz rečenoga očito. Ali požuda osjetne požude ponekad je veća u neobuzdani, jer neobuzdani ne griješi osim iz teške požude; ali razuzdani griješi i iz lake požude, i ponekad joj pretiče. I zato Filozof kaže u VII. Ethic. da više kudimo razuzdanoga, jer ne poželjevši, ili mirno, to jest blago poželjevši, progoni užitke. Ta što bi tek činio da je prisutna mladenačka požuda?
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.