Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 154, a. 9

O rodoskvrnuću

Prigovor 1. Čini se da rodoskvrnuće (incestus) nije određena vrsta raskalašenosti. Rodoskvrnućem se naime naziva uskraćivanje čistoće. Ali čistoći se općenito suprotstavlja raskalašenost. Dakle, čini se da rodoskvrnuće nije vrsta raskalašenosti, nego je općenito sama raskalašenost.

Prigovor 2. Nadalje, u dekretima se govori, 36. kauza, 1. pitanje, da je „rodoskvrnuće zlouporaba krvnih srodnica ili tazbinskih srodnica“. Ali tazbinsko srodstvo razlikuje se od krvnog srodstva. Dakle, rodoskvrnuće nije jedna vrsta raskalašenosti, nego više njih.

Prigovor 3. Nadalje, ono što sama po sebi ne označava nikakvu neurednost, ne sačinjava nikakvu određenu vrstu poroka. Ali pristupati krvnim srodnicama ili tazbinskim srodnicama nije samo po sebi neuredno, inače ne bi nikada bilo dopušteno. Dakle, rodoskvrnuće nije određena vrsta raskalašenosti.

Naprotiv, vrste se raskalašenosti razlikuju u skladu sa stanjima žena kojima neki zlouporabljuju. Ali rodoskvrnućem se označava posebno stanje žena, jer je zlouporaba krvnih srodnica ili tazbinskih srodnica, kako je rečeno. Dakle, rodoskvrnuće je određena vrsta raskalašenosti.

Odgovaram: kao što je rečeno, ondje je nužno naći određenu vrstu raskalašenosti gdje se nalazi nešto što se protivi dužnoj uporabi spolnih čina. U uporabi pak krvnih srodnica ili tazbinskih srodnica nalazi se nešto neprimjereno spolnom sjedinjenju, iz trostrukog razloga. Ponajprije zato što čovjek po naravi duguje određeno štovanje roditeljima, i posljedično drugim krvnim srodnicima, koji iz istih roditelja vuku blisko podrijetlo, toliko da kod starih, kako izvješćuje najveći Valerije, nije bilo dopušteno sinu da se kupa zajedno s ocem, da se naime ne bi međusobno goli vidjeli. Očito je pak u skladu s rečenim da se u spolnim činovima u najvećoj mjeri sastoji neka sramota protivna štovanju, odakle se ljudi toga stide. I zato je neprimjereno da se spolno sjedinjenje događa među takvim osobama međusobno. I čini se da se taj razlog izražava u Lev 18, gdje se govori: „Majka je tvoja, ne otkrivaj njezine golotinje“. I isto kasnije govori za druge. Drugi je razlog što osobe sjedinjene krvlju nužno moraju zajedno boraviti. Odakle, ako se ljudi ne bi odvraćali od spolnoga sjedinjenja, dala bi se prevelika prigoda ljudima za spolno sjedinjenje, i tako bi ljudske duše previše omekšale po raskalašenosti. I zato se u Starom zakonu čini da su te osobe posebno zabranjene koje je nužno zajedno boraviti. Treći je razlog što bi se time spriječilo umnožavanje prijatelja, dok naime čovjek uzima tuđu ženu, s njime se posebnim prijateljstvom sjedinjuju svi rođaci žene, kao da su njegovi vlastiti rođaci. Odakle Augustin kaže, u 15. knjizi De Civ. Dei: „Određen je najispravniji razlog ljubavi da ljudi, kojima bi bila korisna i poštena sloga, budu povezani vezama različitih promjena, a da jedan u jednome nema mnogo njih, nego da se pojedinačne rasprše na pojedince“. Aristoteles pak pridodaje četvrti razlog, u II. Politic., jer budući da čovjek po naravi ljubi krvnu srodnicu, kad bi se pridodala ljubav koja proizlazi iz spolnoga sjedinjenja, nastala bi prevelika vatra ljubavi i najveći poticaj požude; što se protivi čistoći. Odakle je očito da je rodoskvrnuće određena vrsta raskalašenosti.

Odgovor na 1. prigovor: zlouporaba sjedinjenih osoba u najvećoj bi mjeri prouzročila iskvarenost čistoće, kako zbog prigode, tako i zbog prevelike vatre ljubavi, kao što je rečeno. I zato se po antonomaziji zlouporaba takvih osoba naziva rodoskvrnućem.

Odgovor na 2. prigovor: tazbinska se osoba sjedinjuje s nekim poradi osobe sjedinjene krvnim srodstvom. I zato, budući da je jedno poradi drugoga, krvno srodstvo i tazbinsko srodstvo čine istu narav neprimjerenosti.

Odgovor na 3. prigovor: u sjedinjenju sjedinjenih osoba nešto je što je samo po sebi neprilično i protivi se naravnome razumu, kao što je to da se sjedinjenje događa između roditelja i djece, čije je srodstvo po sebi i neposredno, jer djeca po naravi duguju čast roditeljima. Odakle Filozof kaže, u 9. knjizi De Animal., da se neki konj, jer je bio prevaren da se spoji s majkom, sam bacio u ponor, kao od groze, zato što i u nekim životinjama postoji naravno poštovanje prema roditeljima. Druge pak osobe koje se ne sjedinjuju po sebi, nego po redu prema roditeljima, nemaju takvu nepriličnost sama po sebi, nego se priličnost ili nepriličnost glede toga mijenja u skladu s običajem i ljudskim ili božanskim zakonom. Budući da je, kao što je rečeno, uporaba spolnih čina, jer je uređena za opće dobro, podložna zakonu. I zato, kao što Augustin kaže, u 15. knjizi De Civ. Dei: „Sjedinjenje sestara i braće, koliko je bilo starije, prisilom nužde, toliko je kasnije postalo pogubnije, jer je vjera zabranila“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.