II-II, q. 154, a. 10
O skrnavljenju svetinja
Prigovor 1. Čini se da sakrilegij ne može biti vrsta raskalašenosti. Ista se naime vrsta ne nalazi pod različitim rodovima koji nisu podređeno postavljeni. Ali sakrilegij je vrsta bezbožnosti (irreligiositas), kako je utvrđeno gore. Dakle, sakrilegij se ne može postaviti kao vrsta raskalašenosti.
Prigovor 2. Nadalje, u dekretima, 36. kauza, 1. pitanje, sakrilegij se ne postavlja među druge stvari koje se postavljaju kao vrste raskalašenosti. Dakle, čini se da nije vrsta raskalašenosti.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se po raskalašenosti događa da se nešto učini protiv neke svete stvari, tako se isto događa i po drugim vrstama poroka. Ali sakrilegij se ne postavlja kao vrsta proždrljivosti, ili kojega drugog takvog poroka. Dakle, on se također ne treba postavljati kao vrsta raskalašenosti.
Naprotiv, Augustin kaže, u 15. knjizi De Civ. Dei, da je „kao što nepravedno posjedovati s pohlepom u prelazu preko međe polja, tako isto nepravedno s požudom u općenju srušiti među ćudoređa“. Ali prijeći među polja u svetim stvarima grijeh je sakrilegija. Dakle, iz istog razloga, srušiti među ćudoređa s požudom u općenju u svetim stvarima, čini porok sakrilegija. Ali požuda u općenju pripada raskalašenosti. Dakle, sakrilegij je vrsta raskalašenosti.
Odgovaram: kao što je rečeno gore, čin jedne kreposti ili poroka uređen prema svrsi drugoga, prima vrstu onoga drugoga, kao što krađa koja se počini poradi preljuba prelazi u vrstu preljuba. Očito je pak da je obdržavanje čistoće, ukoliko je uređeno prema bogoštovlju, čin religije, što je očito kod onih koji se zavjetuju i čuvaju nevinost, kako je očito po Augustinu, u knjizi O nevinosti. Odakle je očito da i raskalašenost, ukoliko narušava nešto što pripada božanskom štovanju, pripada vrsti sakrilegija. I u skladu s tim sakrilegij se može postaviti kao vrsta raskalašenosti.
Odgovor na 1. prigovor: raskalašenost, ukoliko je uređena prema svrsi drugoga poroka, postaje vrsta toga poroka. I tako neka vrsta raskalašenosti može također biti vrsta bezbožnosti, kao nekoga višega roda.
Odgovor na 2. prigovor: ondje se nabrajaju one stvari koje su vrste raskalašenosti same po sebi, dok je sakrilegij vrsta raskalašenosti ukoliko je uređen prema svrsi drugoga poroka. I on se može podudarati s različitim vrstama raskalašenosti. Ako naime netko zloupotrijebi osobu sjedinjenu s njim po duhovnom srodstvu, čini sakrilegij na način rodoskvrnuća. Ako pak zloupotrijebi djevicu posvećenu Bogu, ukoliko je zaručnica Kristova, to je sakrilegij na način preljuba; ukoliko je pak postavljena pod brigom duhovnoga oca, bit će to neka duhovna bludnost; i ako se nanese sila, bit će to duhovna otmica, koja se i prema građanskim zakonima kažnjava teže nego druga otmica. Odakle car Justinijan kaže: „Ako se tko drzne, ne kažem oteti, nego samo pokušati, poradi sklapanja braka, posvećene djevice, neka bude kažnjen smrtnom kaznom“.
Odgovor na 3. prigovor: sakrilegij se počini u svetoj stvari. Sveta je pak stvar ili sveta osoba koja se poželjno traži za općenje, i tako pripada raskalašenosti. Ili ona koja se poželjno traži za posjedovanje, i tako pripada nepravdi. Sakrilegij također može pripadati srditosti, primjera radi ako netko iz srditosti nanese nepravdu svetoj osobi. Ili, ako proždrljivo uzima svetu hranu, čini sakrilegij. Posebnije se ipak sakrilegij pripisuje raskalašenosti, koja se suprotstavlja čistoći, za čije se obdržavanje neke osobe posebno posvećuju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.