II-II, q. 154, a. 7
O otmici
Prigovor 1. Čini se da otmica nije vrsta raskalašenosti različita od bludnosti. Izidor naime kaže, u knjizi Etymol., da je „bludnost, to jest otmica, vlastito nedopušteno sjedinjenje, nazvano od kvarenja, odakle i tko vlada otmicom, uživa u bludnosti“. Dakle, čini se da se otmica ne treba postavljati kao vrsta raskalašenosti različita od bludnosti.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da otmica označava neku silu, govori se naime u dekretima, 36. kauza, 1. pitanje, da se „otmica čini kada se djevojka na silu odvede iz očeve kuće, kako bi se, nakon što bude oskvrnuta, imala za ženu“. Ali to što se nekomu nanosi sila, sporedno se odnosi na raskalašenost, koja po sebi gleda na užitak općenja. Dakle, čini se da otmica ne treba biti postavljena kao određena vrsta raskalašenosti.
Prigovor 3. Nadalje, grijeh se raskalašenosti suzbija brakom, govori se naime u 1 Kor 7: „Zbog bludništva neka svatko ima svoju“. Ali otmica sprečava sljedeći brak, govori se naime na saboru u Metzu: „Svidjelo se da oni koji otimaju žene, ili ih kradu ili zavode, nikako ih nemaju za žene, makar ih nakon toga naknadno vjenčano primili uz pristanak svojih roditelja“. Dakle, otmica nije određena vrsta raskalašenosti različita od bludnosti.
Prigovor 4. Nadalje, netko može upoznati svoju zaručnicu bez grijeha raskalašenosti. Ali otmica se može počiniti ako netko na silu odvede svoju zaručnicu iz doma roditelja i tjelesno je upozna. Dakle, otmica se ne treba postavljati kao određena vrsta raskalašenosti.
Naprotiv, otmica je nedopušteno općenje, kako Izidor kaže. Ali to pripada grijehu raskalašenosti. Dakle, otmica je vrsta raskalašenosti.
Odgovaram: otmica, kako sada govorimo o njoj, jest vrsta raskalašenosti. I ponekad se doista podudara s bludnošću; ponekad se pak nalazi otmica bez bludnosti; ponekad pak bludnost bez otmice. One se doista podudaraju kada netko nanosi silu kako bi nedopušteno oskvrnuo djevicu. A ta se sila ponekad nanosi kako samoj djevici tako i ocu, ponekad se pak nanosi ocu, ali ne i djevici, primjera radi kada ona sama pristane da je se silom odvede iz očeve kuće. Sila se otmice razlikuje i na drugi način, jer se djevojka ponekad na silu odvodi iz roditeljskoga doma i na silu oskvrnjuje; ponekad pak, premda se na silu odvodi, ipak se ne oskvrnjuje na silu, nego voljom djevice, bilo da se oskvrnjuje bludničkim ili bračnim općenjem. Jer ma kako bila prisutna sila, očuvana je narav otmice. A otmica se nalazi i bez bludnosti, primjera radi ako netko otme udovicu ili već oskvrnjenu djevojku. Odakle papa Simah kaže: „Otmice udovica ili djevica, zbog prevelike zloće tako velikoga nedjela, osuđujemo“. Bludnost se pak bez otmice nalazi kada netko bez nanošenja sile nedopušteno oskvrni djevicu.
Odgovor na 1. prigovor: budući da se otmica u većini slučajeva podudara s bludnošću, zato se ponekad jedno postavlja umjesto drugoga.
Odgovor na 2. prigovor: nanošenje sile čini se da proizlazi iz veličine požude, iz koje se netko ne ustručava izložiti opasnosti nanošenja sile.
Odgovor na 3. prigovor: drukčije valja reći o otmici djevojaka koje su zaručene za druge, a drukčije o otmici onih koje nisu zaručene za druge. One naime koje su zaručene za druge valja vratiti zaručnicima, koji u njima imaju pravo iz same zaruke. One pak koje nisu zaručene za druge valja vratiti ponajprije očinskoj vlasti, i tada ih, uz volju roditelja, mogu dopušteno uzeti za žene. Ako se ipak učini drukčije, brak se sklapa nedopušteno, jer je tko god otme stvar dužan je na njezin povratak. Ipak otmica ne poništava već sklopljeni brak, premda sprečava njegovo sklapanje. A ono što se govori na spomenutom Saboru, rečeno je u osudi toga zločina i stavljeno je izvan snage. Odakle Jeronim govori suprotno: „Tri se, veli, zakonite ženidbe čitaju u Pismima. Prva je, čista djevica u nevinosti zakonito dana mužu. Druga je, djevica koju je muž zatekao u gradu i s njom se silom spojio, ako njezin otac hoće, taj će je muž obdariti onoliko koliko sudac odredi, i dat će cijenu njezine čednosti. Treća je pak, kada se ona oduzima i daje drugome voljom oca“. Ili se može razumjeti o onima koje su zaručene za druge, i to ponajprije riječima u sadašnjem vremenu.
Odgovor na 4. prigovor: zaručnik iz samih zaruka ima neko pravo u svojoj zaručnici. I zato, premda griješi nanoseći silu, ipak je ispričan od zločina otmice. Odakle papa Gelazije kaže: „Zakon onih prijašnjih vladara rekao je da je otmica počinjena ondje gdje se činilo da je odvedena djevojka o čijoj se ženidbi ništa nije radilo“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.