II-II, q. 154, a. 6
O obljubi neudane djevojke
Prigovor 1. Čini se da bludnost (stuprum) ne treba ubrajati u posebne vrste raskalašenosti. Bludnost naime označava nedopušteno oduzimanje nevinosti djevojkama; kako se drži u dekretima, 36. kauza, 1. pitanje. Ali to može biti kod slobodnoga sa slobodnom, što pripada bludništvu (fornicatio). Dakle, bludnost se ne smije postavljati kao vrsta raskalašenosti različita od bludništva.
Prigovor 2. Nadalje, Ambrozij kaže, u knjizi O patrijarhima: „Neka se nitko ne zavarava ljudskim zakonima, svaka je bludnost preljub“. Ali od suprotno razdijeljenih vrsta jedna nije sadržana pod drugom. Budući da se dakle preljub postavlja kao vrsta raskalašenosti, čini se da bludnost ne treba postavljati kao vrstu raskalašenosti.
Prigovor 3. Nadalje, nanijeti nekome nepravdu čini se da više pripada nepravdi negoli raskalašenosti. Ali onaj tko počini bludnost, čini nepravdu drugome, naime ocu djevojke koju oskvrnjuje, koji može tu nepravdu obratiti na svoju dušu i pokrenuti parnicu zbog nanošenja nepravde protiv bludnika. Dakle, bludnost se ne treba postavljati kao vrsta raskalašenosti.
Naprotiv, bludnost se vlastito sastoji u spolnom činu kojim se djevojka lišava nevinosti. Budući da je dakle raskalašenost vlastito oko spolnih čina, čini se da je bludnost vrsta raskalašenosti.
Odgovaram: ondje gdje se oko građe nekoga poroka javlja neka posebna neurednost, ondje treba postaviti određenu vrstu toga poroka. Raskalašenost je pak grijeh koji postoji oko spolnih čina, kako je rečeno gore. Kod djevice pak koja se nalazi pod očinskom skrbi javlja se neka posebna neurednost ako biva oskvrnuta. Ponajprije s gledišta djevojke, koja, time što biva prekršena bez ikakva prethodnoga ženidbenog ugovora, biva spriječena u postizanju zakonitoga braka i biva stavljena na put prostitucije, od kojega se odvraćala kako ne bi izgubila pečat nevinosti. Zatim također s gledišta oca, koji se brine za njezinu zaštitu, u skladu s onim iz Sir 42: „Nad raskalašenom kćeri učvrsti stražu, da te ikada ne učini sramotom pred neprijateljima“. I zato je očito da je bludnost, koja označava nedopušteno lišavanje nevinosti djevojkama koje postoje pod brigom roditelja, određena vrsta raskalašenosti.
Odgovor na 1. prigovor: premda je djevica slobodna od bračne veze, ipak nije slobodna od očinske vlasti. Ona također ima posebnu zapreku bludničkome općenju u znaku nevinosti, koji se ne smije oduzeti osim putem braka. Odakle bludnost nije jednostavno bludništvo, nego općenje koje se događa s bludnicama, to jest ženama koje su već oskvrnute, kao što je očito po Glosi, uz 2 Kor 12, uz ono: „Koji se nisu obratili zbog nečistoće i bludništva“ i ostalo.
Odgovor na 2. prigovor: Ambrozije ondje drukčije shvaća bludnost, naime kako se općenito uzima za svaki grijeh raskalašenosti. Odakle bludnost ondje naziva općenje oženjenoga muškarca s bilo kojom drugom ženom osim sa suprugom. Što je očito po tome što nadodaje: „Niti je muškarcu dopušteno ono što ženi nije dopušteno“. I na ovaj se način također uzima u Br 5, gdje se govori: „Ako se sakrije preljub, i ne može se dokazati svjedocima, jer se nije našla u bludnosti,“ i ostalo.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne sprečava da jedan grijeh s pridodavanjem drugoga postane neuredniji. A grijeh se raskalašenosti čini neurednijim zbog grijeha nepravde, jer se čini da je požuda neurednija kad se ne susteže od onoga što je ugodno kako bi izbjegla nepravdu. A ona ima pridruženu dvostruku nepravdu. Jednu doista s gledišta djevojke, koju, premda je ne oskvrnjuje silom, ipak zavede; i tako joj je dužan dati zadovoljštinu. Odakle se govori u Izl 22: „Ako tko zavede djevicu koja još nije zarobljena i legne s njom, obdarit će je i imat će je za ženu. Ako pak otac djevojke ne bude htio dati, platit će novac prema mjeri miraza koji djevice običavaju primiti“. Drugu pak nepravdu čini ocu djevojke. Odakle je po zakonu dužan i njemu dati kaznu. Govori se naime u Pnz 22: „Ako čovjek zatekne djevojku djevicu koja nema zaručnika, i uhvativši je legne s njom, i stvar dođe do suda, onaj koji je ležao s njom dat će ocu djevojke pedeset srebrnih šekela, i imat će je za ženu, i budući da ju je ponizio, neće je moći otpustiti u sve dane života svoga“. I to zato da se ne bi činilo da je učinio ruglo, kako Augustin kaže.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.