II-II, q. 153, a. 2
Je li svaki bludni snošaj nedopušten
Prigovor 1. Čini se da nijedan bludni čin ne može biti bez grijeha. Ništa se naime ne čini da smeta kreposti osim grijeha. Ali svaki bludni čin ponajviše smeta kreposti; jer Augustin kaže u 1. knjizi Solilokvija: „Ne osjećam ništa što više ruši muški duh s vrha Božjeg nego ženske draži i dodir tijela“. Dakle, čini se da nijedan bludni čin nije bez grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, gdjegod se nađe nešto suvišno po čemu se odstupa od dobra razuma, to je grješno, jer se krepost uništava po suvišnom i manjkanju, kako se kaže u 2. knjizi Nikomahove etike. Ali u svakom bludnom činu postoji suvišnost užitka, koja toliko guta razum da je nemoguće išta razumjeti u njemu, kako Filozof kaže u 7. knjizi Nikomahove etike, i kao što Jeronim kaže, u tom činu duh prorokovanja nije dirao srca proroka. Dakle, nijedan bludni čin ne može biti bez grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok je moćniji od učinka. Ali istočni grijeh u djeci vuče se od požude, bez koje bludni čin ne može biti, kao što je očito po Augustinu u knjizi o ženidbi i požudi. Dakle, nijedan bludni čin ne može biti bez grijeha.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi o dobru braka: „Dovoljno je odgovoreno hereticima, ako to ipak shvaćaju, da nije grijeh ono što se ne čini ni protiv naravi, ni protiv običaja, ni protiv zapovijedi“. I govori o bludnom činu kojim su se stari oci služili s više žena. Dakle, nije svaki bludni čin grijeh.
Odgovaram: grijeh u ljudskim činima jest ono što je protiv poretka razuma. A poredak razuma ima ovo: da bilo što prikladno uređuje u svoju svrhu. I zato nije grijeh ako se čovjek po razumu služi nekim stvarima za svrhu kojoj jesu, na način i u prikladnom poretku, samo ako je ta svrha neko istinsko dobro. Kao što je pak istinsko dobro da se očuva tjelesna narav jednoga pojedinca, tako je isto neko izvrsno dobro da se očuva narav ljudske vrste. I kao što je za očuvanje života jednog čovjeka uređen nauk jela, tako je isto za očuvanje čitavoga ljudskog roda uređen nauk bludnih stvari; zato Augustin kaže u knjizi o dobru braka da je „što je hrana za spasenje čovjeka, to je snošaj za spasenje roda“. I zato, kao što uporaba jela može biti bez grijeha, ako biva na dužan način i u poretku, prema onome što odgovara zdravlju tijela, tako isto i uporaba bludnih stvari može biti bez svakoga grijeha, ako biva na dužan način i u poretku, prema onome što je prikladno svrsi ljudskoga rađanja.
Odgovor na 1. prigovor: nešto može smetati kreposti na dvostruki način. Na jedan način, s obzirom na opće stanje kreposti, i tako se krepost ne ometa osim po grijehu. Na drugi način, s obzirom na savršeno stanje kreposti, i tako se krepost može omesti nečim što nije grijeh, nego je manje dobro. I na ovaj način uporaba žene ruši duh, ne od kreposti, nego s vrha, to jest od savršenstva kreposti. Zato Augustin kaže u knjizi o dobru braka: „Kao što je dobro bilo ono što je činila Marta baveći se oko službe svetih, ali bolje ono što je činila Marija slušajući riječ Božju, tako isto hvalimo dobro Suzane u bračnoj čistoći, ali dobro udovice Ane, i još više djevice Marije, pretpostavljamo“.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno gore, sredina se kreposti ne gleda prema količini, nego prema onome što odgovara ispravnom razumu. I zato obilje užitka koje je u bludnom činu uređenom prema razumu ne protivi se sredini kreposti. I osim toga, kreposti ne pripada koliko se osjet vanjski uživa, što slijedi iz tjelesne dispozicije, nego koliko se unutarnja težnja utječe takvim užicima. Niti to što razum ne može imati slobodan čin razuma za promatranje duhovnih stvari istodobno s tim užitkom pokazuje da je taj čin protivan kreposti. Nije naime protivno kreposti ako se čin razuma ponekad prekine nečim što biva prema razumu; inače bi to što se netko predaje sna bilo protiv kreposti. To pak što požuda i užitak bludnih stvari nisu podložni vlasti i umjerenosti razuma potječe od kazne prvoga grijeha, utoliko naime što je buntovni razum zaslužio imati svoje buntovno tijelo, kao što je očito po Augustinu u 13. knjizi O Državi Božjoj.
Odgovor na 3. prigovor: kao što Augustin ondje kaže, da se „iz požude tijela, koja se preporođenima ne uračunava u grijeh, kao iz kćeri grijeha, rađa potomstvo vezano istočnim grijehom“. Odakle ne slijedi da je taj čin grijeh, nego da je u tom činu nešto kazneno izvedeno iz prvoga grijeha.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.