II-II, q. 152, a. 2
Je li dopušteno
Prigovor 1. Čini se da je djevstvo nedopušteno. Naime, sve što se protivi zapovijedi naravnoga zakona jest nedopušteno; ali kao što je zapovijed naravnoga zakona za očuvanje pojedinca ono što se spominje u Post 2: „Svakoga stabla u vrtu slobodno jedi“, tako je isto zapovijed naravnoga zakona za očuvanje vrste ono što se postavlja u Post 1: „Plodite se i množite, i napunite zemlju“. Dakle, kao što bi griješio onaj tko bi se suzdržavao od svake hrane, jer čini protiv dobra pojedinca, tako isto griješi onaj tko se u potpunosti suzdržava od čina rađanja, jer čini protiv dobra vrste.
Prigovor 2. Nadalje, sve ono što odstupa od sredine kreposti čini se da je grješno. Ali djevstvo odstupa od sredine kreposti suzdržavajući se od svih bludnih užitaka; naime, Filozof kaže u 2. knjizi Nikomahove etike da je „onaj tko uživa u svakom užitku i ni od jednog ne odstupa, neumjeren; a onaj tko ih sve bježi, divlji je i neosjetljiv“. Dakle, djevstvo je nešto grješno.
Prigovor 3. Nadalje, kazna se ne duguje osim grijehu. Ali kod starih su prema zakonima bili kažnjavani oni koji su uvijek vodili samački život, kako kaže Valerij Maksimum. Zato se i za Platona, prema Augustinu u knjizi o pravoj religiji, kaže da je prinosio žrtve „kako bi se njegova trajna suzdržljivost uklonila poput grijeha“. Dakle, djevstvo je grijeh.
Naprotiv, nijedan grijeh ne spada s pravom pod savjet. Ali djevstvo s pravom spada pod savjet, jer se u 1 Kor 7 kaže: „A za djevice nemam zapovijedi Gospodnje, nego dajem savjet“. Dakle, djevstvo nije nešto nedopušteno.
Odgovaram: u ljudskim činima grješno je ono što je mimo ispravnoga razuma. A ispravan razuman ima ovo: da se onim što je za svrhu netko služi prema onoj mjeri koja dolikuje svrsi. Trostruko je naprotiv čovjekovo dobro, kako se kaže u 1. knjizi Nikomahove etike: jedno naime koje se sastoji u vanjskim stvarima, poput bogatstva; drugo koje se sastoji u dobrima tijela; a treće koje se sastoji u dobrima duše, među kojima su dobra kontemplativna života moćnija od dobara djelatnoga života, kao što Filozof dokazuje u 10. knjizi Nikomahove etike, i Gospodin kaže u Lk 10: „Marija je izabrala najbolji dio“. Od kojih su dobara vanjska zacijelo uređena prema onima koja su tijela; ona pak koja su tijela, prema onima koja su duše; i štoviše, ona koja su djelatnoga života, prema onima koja su kontemplativnoga života. Spada dakle na ispravnost razuma da se netko služi vanjskim dobrima prema onoj mjeri koja odgovara tijelu, i slično je s ostalima. Zato, ako se netko suzdržava od posjedovanja nekih stvari, koje bi inače bilo dobro posjedovati, kako bi se brinuo za tjelesno zdravlje ili čak za kontemplaciju istine, to ne bi bilo grješno, nego prema ispravnom razumu. I isto tako, ako se netko suzdržava od tjelesnih užitaka kako bi slobodnije prionuo uz kontemplaciju istine, to spada na ispravnost razuma. K toj se svrsi pobožno djevstvo suzdržava od svakoga bludnog užitka kako bi slobodnije prionulo uz božansku kontemplaciju, jer Apostol kaže u 1 Kor 7: „Neudana žena i djevica brine se za ono što je Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom, a udana se brine za ono što je svijetu, kako bi ugodila mužu“. Odakle proizlazi da djevstvo nije nešto grješno, nego naprotiv pohvalno.
Odgovor na 1. prigovor: zapovijed ima narav dužnosti, kako je rečeno gore. A nešto je dužno na dvostruki način. Na jedan način tako da je ispuni pojedinac, i ta se dužnost ne može propustiti bez grijeha. A drugo je dužnost koju treba ispuniti mnoštvo. I ispuniti takvu dužnost nije dužan svatko iz mnoštva; mnoge su naime stvari nužne mnoštvu koje ne može ispuniti jedan, nego ih ispunjava mnoštvo dok jedno čini ovo, a drugo ono. Zapovijed dakle naravnoga zakona danu čovjeku o blagovanju nužno mora ispuniti svaki pojedinac, jer se inače pojedinac ne bi mogao očuvati. Ali zapovijed dana o rađanju odnosi se na čitavo mnoštvo ljudi, kojemu je nužno ne samo da se tjelesno množi, nego i da duhovno napreduje. I zato se ljudskom mnoštvu dovoljno providi ako jedni iskazuju trud tjelesnom rađanju, a drugi se, suzdržavajući se od toga, posvećuju kontemplaciji božanskih stvari, za ljepotu i spasenje cijeloga ljudskog roda. Kao što i u vojsci jedni čuvaju tabor, jedni nose zastave, jedni se bore mačevima, što je sve doduše dužno mnoštvu, ali se ne može ispuniti po jednome.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko se suzdržava od svih užitaka mimo ispravnoga razuma, kao da po sebi zgražajući se nad užicima, jest neosjetljiv, poput ratara. A djevica se ne suzdržava od svakoga užitka, nego samo od bludnog užitka, i od ovoga se suzdržava prema ispravnom razumu, kako je rečeno. A sredina se kreposti ne određuje prema količini, nego prema ispravnom razumu, kako se kaže u 2. knjizi Nikomahove etike. Zato se za velikodušnog kaže u 4. knjizi Nikomahove etike da je „veličinom krajnost, a time što čini kako treba, sredina“.
Odgovor na 3. prigovor: zakoni se donose prema onome što se događa u većini slučajeva. A ovo je bilo rijetko kod starih, da se netko iz ljubavi prema promatranju istine suzdržava od svakoga bludnog užitka, što se čita da je učinio samo Platon. Zato nije prinosio žrtvu kao da to smatra grijehom, nego popuštajući izopačenom mišljenju građana, kako ondje kaže Augustin.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.