II-II, q. 151, a. 2
Je li opća krepost
Prigovor 1. Čini se da je čistoća opća krepost. Augustin naime u knjizi O laži kaže da je „čistoća duše uredan pokret duše koji veće ne podlaže manjima“. Ali to pripada bilo kojoj kreposti. Dakle, čistoća je opća krepost.
Prigovor 2. Nadalje, naziv se čistoće preuzima od obuzdavanja. Ali svaki pokret težnoga dijela mora razum obuzdavati. Budući da se dakle bilo kojom moralnom krepošću obuzdava neki težni pokret, čini se da je bilo koja moralna krepost čistoća.
Prigovor 3. Nadalje, čistoći se protivi bludnost. Ali čini se da bludnost pripada svakoj vrsti grijeha, jer se u Psalmu kaže: „Uništit ćeš sve koji bludniče daleko od tebe“. Dakle, čistoća je opća krepost.
Naprotiv, Makrobije ju stavlja kao dio umjerenosti.
Odgovaram: naziv se čistoće prihvaća dvostruko. Na jedan način, u vlastitom smislu. I tako je ona posebna krepost, koja ima posebnu građu, naime požude za ugodnostima koje su u spolnostima. Na drugi način naziv se čistoće prihvaća preneseno. Jer kao što se u tjelesnom sjedinjenju sastoji ugodnost spolnosti, oko koje je u vlastitom smislu čistoća i suprotni porok, naime nećudorednost; tako se isto u nekom duhovnom sjedinjenju uma s nekim stvarima sastoji neka ugodnost, oko koje je neka duhovna čistoća rečena preneseno, ili također duhovno bludničenje, slično rečeno preneseno. Ako se naime čovjekov um usrećuje u duhovnom sjedinjenju s onim s kojim se treba sjediniti, naime s Bogom, i kloni se da se s ugodnošću ne sjedini s drugima protivno dužnosti božanskoga reda, nazvat će se duhovna čistoća, u skladu s onim iz 2. Poslanice Korinćanima (2 Kor 11,2): „Zaručim vas jednome mužu, da vas kao čistu djevicu privedem Kristu.“ Ako li se pak s ugodnošću, protivno dužnosti božanskoga reda, um sjedinjuje s bilo kojim drugim stvarima, nazvat će se duhovno bludničenje, u skladu s onim iz Proroka Jeremije (Jer 3,1): „Ti si pak bludničila s mnogim ljubavnicima.“ I prihvaćajući čistoću na ovaj način, čistoća je opća krepost, jer se po bilo kojoj kreposti ljudski um odvraća da se s ugodnošću ne sjedini s nedopuštenim stvarima. Ipak se prvenstveno narav ove čistoće sastoji u ljubavi i u drugim bogoslovnim kreposnostima, kojima se čovjekov um sjedinjuje s Bogom.
Odgovor na 1. prigovor: taj argument ide za čistoćom rečenom preneseno.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je gore rečeno, požuda za ugodnošću najviše nalikuje djetetu, zbog toga što nam je ugodno prirođeno, i to ponajviše ugodnosti po opipu, koje se usmjeravaju na očuvanje naravi; i odatle je da će se, ako se hrani požuda tih ugodnosti time što joj se pristaje, najviše uvećati, poput djeteta koje se prepušta svojoj volji. I tako požuda tih ugodnosti najviše traži da bude obuzdana. I zato se oko takvih požuda antonomazijski kaže čistoća, kao što je i hrabrost oko onih stvari u kojima nam je najviše potrebna čvrstoća duha.
Odgovor na 3. prigovor: taj prigovor ide za duhovnim bludničenjem rečenim preneseno, koje se protivi duhovnoj čistoći, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.