Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 151, a. 1

Je li čistoća krepost

Prigovor 1. Čini se da čistoća nije krepost. Govorimo naime sada o kreposnoj duši. Ali čini se da čistoća pripada tijelu, jer se netko naziva čistim iz toga što se na neki način odnosi prema upotrebi određenih dijelova tijela. Dakle, čistoća nije krepost.

Prigovor 2. Nadalje, krepost je hotimičan habitus, kako se kaže u II. Ethic.. Ali čini se da čistoća nije nešto hotimično, budući da se nasiljem oduzima ženama koje su nasilno unesrećene. Dakle, čini se da čistoća nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, nijedne kreposti nema u nevjernicima. Ali neki su nevjernici čisti. Stoga čistoća nije krepost.

Prigovor 4. Nadalje, plodovi se razlikuju od kreposnih čina. Ali čistoća se stavlja među plodove, kao što je očito u Poslanici Galaćanima (Gal 5). Dakle, čistoća nije krepost.

Naprotiv, Augustin u knjizi O deset struna kaže: „Budući da trebaš u kreposti prednjačiti ženi, jer je čistoća krepost, ti pod jednim naletom požude padaš, a želiš da tvoja žena bude pobjednica.“

Odgovaram: naziv čistoće preuzima se iz toga što se razumom požuda obuzdava, koju poput djeteta treba obuzdavati, kao što je očito po Filozofu u III. Ethic.. U tome se pak sastoji narav ljudske kreposti da je nešto prilagođeno razumu, kao što je očito iz gore rečenoga. Odakle je očito da je čistoća krepost.

Odgovor na 1. prigovor: čistoća se sastoji doduše, kao u subjektu, u duši, ali građu ima u tijelu. Pripada naime čistoći da u skladu s prosudbom razuma i izborom volje netko umjereno upotrebljava tjelesne udove.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u 1. knjizi O Državi Božjoj, „ostajući nepromijenjenom namjerom duše, po kojoj je i tijelo zaslužilo biti posvećeno, nasilje tuđe požude ne oduzima ni samome tijelu posvećenost, koju čuva ustrajnost njezine vlastite uzdržljivosti“. I ondje kaže da je to „krepost duše koja ima pratiteljicu hrabrost, kojom odlučuje radije podnijeti bilo kakva zla nego pristati na zlo“.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u 4. knjizi Protiv Julijana, „daleko od toga da u ikome bude prave kreposti osim u onoga tko je pravedan. Daleko pak od toga da tko bude istinski pravedan ako ne živi od vjere.“ I zato zaključuje da u nevjernicima nema ni prave čistoće ni bilo koje druge kreposti, utoliko naime što se ne usmjeravaju prema dužnome svršetku. I kako ondje nadodaje, kreposti se ne razlučuju od poroka po službama, to jest činovima, nego po svršetcima.

Odgovor na 4. prigovor: čistoća, utoliko doista što djeluje u skladu s razumom, ima narav kreposti, a utoliko što ima užitak u svome činu, ubraja se među plodove.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.