Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 147, a. 3

Potpada li pod zapovijed

Prigovor 1. Čini se da post nije pod zapovijedi. Zapovijedi se naime ne daju za djela preobilnosti, koja spadaju pod savjet. Ali post je djelo preobilnosti, inače bi se svugdje i uvijek jednako morao promatrati. Dakle, post ne spada pod zapovijed.

Prigovor 2. Nadalje, tko god prestupi zapovijed, teže sagriješi. Kad bi dakle post bio pod zapovijedi, svi koji ne poste teško bi sagriješili. Time bi se činilo da je ljudima bačena velika zamka.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De vera Religione, da je „sama Božja mudrost, uzimajući čovjeka, od kojega smo pozvani u slobodu, ustanovila malo najspasonosnijih sakramenata, koji bi resili zajednicu kršćanskoga naroda, to jest slobodnoga mnoštva pod jednim Bogom“. Ali ne čini se da se sloboda kršćanskoga naroda manje sprečava mnoštvom obrednih propisa nego mnoštvom sakramenata; Augustin naime kaže u knjizi Ad inquisitiones Ianuarii, da „neki samu našu religiju, koju je Božje milosrđe htjelo učiniti slobodnom s pomoću najočitijih i malobrojnih sakramenata proslava, pritišću ropskim teretima“. Dakle, čini se da Crkva nije trebala ustanoviti post pod zapovijedi.

Naprotiv, Jeronim piše Lucinu govoreći o postovima: „Neka svaka pokrajina obiluje u svom uvjerenju, i neka zapovijedi starih smatra apostolskim zakonima.“ Dakle, post je pod zapovijedi.

Odgovaram: kao što svjetovnim poglavarima pripada izdavati zakonske zapovijedi, koje određuju naravni zakon, o onome što se tiče opće koristi u vremenitim stvarima, tako isto i crkvenim prelatima pripada propisivati uredbama ono što se tiče opće koristi vjernika u duhovnim dobrima. Rečeno je pak da je post koristan i za uklanjanje i obuzdavanje krivnje te za uzdizanje duha u duhovne stvari. Svatko je pak po naravnom razumnom shvaćanju dužan postove koristiti onoliko koliko mu je potrebno za prije rečeno. Zato post općenito spada pod zapovijed naravnoga zakona. Ali određivanje vremena i načina posta prema priličnosti i koristi kršćanskoga naroda spada pod zapovijed pozitivnoga zakona koji su ustanovili crkveni prelati. I to je post Crkve, a ono drugo je post naravi.

Odgovor na 1. prigovor: post, promatran sam po sebi, ne označava nešto poželjno, nego nešto kazneno. Međutim, postaje poželjnim utoliko što je koristan za neku svrhu. Zato se, promatran apsolutno, ne nalazi u nužnosti zapovijedi, nego se nalazi u nužnosti zapovijedi za svakoga tko je potreban takvoga lijeka. I budući da mnoštvo ljudi većinom treba takav lijek, kako zato što u mnogima svi sagrješujemo, kako se kaže u Jak 3, tako isto i zato što tijelo žudi protiv duha, kako se kaže u Gal 5, bilo je prilično da Crkva ustanovi neke postove koje će svi zajednički obdržavati, ne stavljajući pod zapovijed ono što naprosto spada na preobilnost, nego takoreći posebno određujući ono što je općenito potrebno.

Odgovor na 2. prigovor: zapovijedi koje se predlažu u obliku opće uredbe ne obvezuju sve na isti način, nego onako kako se traži za svrhu koju zakonodavac namjerava. Ako netko prekršivši uredbu prezre njezinu vlast ili je prekrši na način da se spriječi svrha koju on namjerava, takav prekršitelj teško griješi. Ako li pak tko iz nekoga razumnog razloga ne obdržava uredbu, napose u slučaju u kojem ni zakonodavac, kada bi bio prisutan, ne bi odredio da je treba obdržavati, takav prijestup ne predstavlja teški grijeh. I odatle dolazi da ne griješe teško svi oni koji uopće ne obdržavaju crkvene postove.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin ondje govori o onome „što se ne sadrži ni u autoritetima svetih Pisama, niti se nalazi utvrđeno u saborima biskupa, niti je učvršćeno običnošću sveopće Crkve“. Postovi pak koji su pod zapovijedi utvrđeni su u saborima biskupa i učvršćeni običnošću sveopće Crkve. Niti su protivni slobodi vjernoga naroda, nego su štoviše korisni za sprečavanje ropstva grijehu, koje se protivi duhovnoj slobodi; o kojoj se kaže u Gal 5: „Ta vi ste, braćo, pozvani na slobodu; samo ne slobodu kao priliku za tijelo.“

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.