Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 145, a. 2

Kako se odnosi prema uresu

Prigovor 1. Čini se da uzorito nije isto što i uresno. Razlog se uzoritoga naime uzima iz težnje, jer je uzorito ono što se po sebi želi. Ali uresno više gleda na izgled, koji se sviđa. Dakle, uresno nije isto što i uzorito.

Prigovor 2. Nadalje, ures zahtijeva neku jasnoću, koja pripada pojmu slave. Uzorito pak gleda na čast. Budući da se dakle čast i slava razlikuju, kako je gore rečeno, čini se da se i uzorito razlikuje od uresnoga.

Prigovor 3. Nadalje, uzorito je isto što i krepost, kako je gore rečeno. Ali neki ures protivi se kreposti, stoga se kaže u Ez 16: „Uzdajući se u ljepotu svoju, bludničila si u imenu svojemu“. Dakle, uzorito nije isto što i uresno.

Naprotiv, Apostol kaže u 1. Korinćanima 12: „Koji su naši neuzoriti udovi, imaju obilniju uzoritost, a naši uzoriti udovi ne trebaju ničega“. Naziva pak ondje neuzoritima sramotne udove, a uzoritima lijepe udove. Dakle, uzorito i uresno čini se da su isto.

Odgovaram: kao što se može uzeti iz Dionizijevih riječi u IV. poglavlju djela De div. nom., k pojmu lijepoga, ili uresnoga, stječu se i jasnoća i dužna razmjera, kaže na ime da se „Bog naziva lijepim kao uzrok sklada i jasnoće svega“. Odakle ljepota tijela u tome se sastoji da čovjek ima dobro razmjerne udove tijela, uz neku jasnoću dužnoga boja. I slično se duhovna ljepota sastoji u tome da čovjekovo ophođenje, ili njegovo djelovanje, bude dobro razmjerno u skladu s duhovnom jasnoćom razuma. To pak pripada pojmu uzoritoga, za koje smo rekli da je isto što i krepost, koja u skladu s razumom umjeruje sve ljudske stvari. I zato je uzorito isto što i duhovni ures. Zato Augustin kaže u knjizi O osamdeset i tri pitanja: „Uzoritosti nazivam shvatljivu ljepotu, koju mi vlastito nazivamo duhovnom“. I poslije tomu pridodaje da „ima mnogo vidljivih lijepih stvari, koje se manje prikladno nazivaju uzoritima“.

Odgovor na 1. prigovor: objekt koji pokreće težnju jest shvaćeno dobro. Ono pak što se u samom shvaćanju ukazuje uresnim, prima se kao prilično i dobro, i zato Dionizije kaže u IV. poglavlju djela De div. nom. da je „svima lijepo i dobro ljupko“. Odakle se i sama uzoritost, utoliko što ima duhovni ures, čini poželjnom. Zato i Tulije kaže u I. knjizi O dužnostima: „Vidiš sam oblik, i kao lice uzoritoga, koje kad bi se očima razaznavalo, pobudilo bi, kako Platon veli, čudesne ljubavi mudrosti“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je gore rečeno, slava je učinak časti, iz ovoga naime što se netko časti ili hvali, postaje jasan u očima drugih. I zato, kao što je isto ono što je časno i slavno, tako je isto ono što je uzorito i uresno.

Odgovor na 3. prigovor: taj prigovor ide za tjelesnom ljepotom. Iako se može reći da se i zbog duhovne ljepote netko duhovno bludniči, utoliko što se gordi samom uzoritosti, prema onomu u Ez 28: „Uzvisilo se srce tvoje u uresu tvojemu, upropastio si mudrost svoju u uresu tvojemu“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.