II-II, q. 144, a. 2
O čemu je stid
Prigovor 1. Čini se da stid nije o sramotnom činu. Naime, Filozof u IV. Ethic. kaže da je stid strah od gubitka slave. Ali ponekad oni koji ne čine ništa sramotno podnose gubitak slave, u skladu s onom psalamskom: „Radi tebe podnesoh sramotu, lice mi pokri crvenilo“. Dakle, stid nije vlastito o sramotnom činu.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da su sramotne samo one stvari koje imaju pojam grijeha. Ali čovjek se stidi nekih stvari koje nisu grijesi, primjera radi, ako netko obavlja ropske poslove. Dakle, čini se da stid nije vlastito o sramotnom činu.
Prigovor 3. Nadalje, djelatnosti kreposti nisu sramotne, nego posve lijepe, kako se kaže u I. Ethic.. Ali ponekad se neki stide činiti neka djela kreposti, kako se kaže u 9. poglavlju Lukina evanđelja: „Tko se god posrami mene i mojih riječi, ovoga će se Sin Čovječji posramiti“, i ostalo. Dakle, stid nije o sramotnom činu.
Prigovor 4. Nadalje, kad bi stid vlastito bio o sramotnom činu, bilo bi nužno da se čovjek više stidi težih sramota. Ali ponekad se čovjek više stidi onoga što su manji grijesi, dok se ipak nekim najtežim grijesima hvale, u skladu s onom psalamskom: „Što se hvališ u zloći?“ Dakle, stid nije vlastito o sramotnom činu.
Naprotiv, Damaščanin u 2. knjizi i Grgur Nizenski kažu da je „stid strah u sramotnom činu, ili u već počinjenom sramotnom činu“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, kad se raspravljalo o strasti straha, strah je vlastito o teškom zlu koje se naime teško izbjegava. Postoji pak dvostruka gnusoba. Jedna je doista grješna, koja se naime sastoji u izopačenosti hotimičnog čina. I ona, govoreći vlastito, nema pojma teškoga zla, jer ono što se sastoji u samoj volji ne čini se teškim i uzvišenim iznad čovjekove moći, i zbog toga se ne shvaća pod pojmom strašnoga. I zbog toga Filozof u II. Rhetoric. kaže da od takvih zala nema straha. Druga je pak gnusoba takoreći kaznena, koja se doista sastoji u prekoravanju nekoga, kao što neka blistavost slave se sastoji u čašćenju nekoga. I budući da takav prijekor ima pojam teškoga zla, kao što čast ima pojam teškoga dobra; stid, koji je strah od gnusobe, prvenstveno i ponajprije gleda na prijekor odnosno sramotu. I budući da se prijekor vlastito duguje poroku, kao što se čast duguje kreposti, stoga i posljedično stid gleda na grješnu gnusobu. Odakle, kako Filozof kaže u II. Rhetoric., čovjek se manje stidi nedostataka koji ne proizlaze iz njegove krivnje. Stid pak gleda na krivnju dvostruko. Na jedan način, da čovjek prestane činiti poroke, zbog straha od prijekora. Na drugi način, da čovjek u sramotnim stvarima koje čini izbjegava javne poglede, zbog straha od prijekora. Od kojih prvo, prema Grguru Nizenskom, pripada crvenjenju, a drugo stidu, odakle sam kaže da „tko se stidi, sakriva se u onome što čini, tko se pak crveni, boji se upasti u gubitak slave“.
Odgovor na 1. prigovor: stid vlastito gleda na gubitak slave utoliko što se duguje krivnji, koja je hotimični nedostatak. Odakle Filozof u II. Rhetoric. kaže da se „čovjek najviše stidi onih stvari kojima je sam uzrok“. Sramote pak koje se nanose nekome radi kreposti, kreposan čovjek doista prezire, jer mu se nepravedno nanose, kao što Filozof kaže za velikodušne u IV. Ethic.; i za apostole se kaže u 5. poglavlju Djela apostolskih da su „apostoli odlazili radosni iz vijeća što su dostojni bili podnijeti pogrdu za ime Isusovo“. Iz nesavršenosti pak kreposti biva da se netko stidi sramota koje mu se nanose radi kreposti, jer što je netko kreposniji, to više prezire vanjska dobra ili zla. Odakle se u 51. poglavlju Izaijinu kaže: „Ne bojte se ljudske sramote“.
Odgovor na 2. prigovor: kao što čast, kako je gore rečeno, premda se ne duguje doista osim samoj kreposti, ipak gleda na neku izvrsnost; tako isto i prijekor, premda se duguje vlastito samo krivnji, ipak gleda, makar i prema mišljenju ljudi, na bilo kakav nedostatak. I zato se netko stidi siromaštva, neplemenitosti i ropstva te drugih takvih stvari.
Odgovor na 3. prigovor: o kreposnim djelima razmatranim u sebi nema stida. Ipak se slučajno događa da se netko njih stidi, ili utoliko što se drže sramotnima prema ljudskom mišljenju, ili utoliko što čovjek izbjegava u kreposnim djelima glas o umišljenosti ili također o hinjenju.
Odgovor na 4. prigovor: ponekad se događa da su neki teži grijesi manje stidljivi, ili zato što manje imaju od pojma gnusobe, poput duhovnih grijeha u usporedbi s tjelesnima, ili zato što se nalaze u nekom prekomjerju vremenitoga dobra, kao što se čovjek više stidi stidljivosti nego odvažnosti, i krađe nego otmice, radi neke vrste moći. I slično je u ostalima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.