Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 142, a. 3

O usporedbi neumjerenosti s plašljivošću

Prigovor 1. Čini se da je stidljivost veći grijeh nego neumjerenost. Neko se naime stvorenje ili grijeh prekorava po tome što se protivi dobru kreposti. Ali stidljivost se protivi jakosti, koja je plemenitija krepost nego umjerenost, kojoj se protivi neumjerenost, kao što je očito iz gore rečenoga. Dakle, stidljivost je veći grijeh nego neumjerenost.

Prigovor 2. Nadalje, koliko netko posrće u onome što se teže svladava, toliko se manje prekorava; stoga Filozof u VII. Ethic. kaže da „ako je netko svladan od jakih i prekomjernih užitaka ili žalosti, to nije za čuđenje, nego za oprost“. Ali čini se da je teže svladati užitke nego druge strasti; stoga se u II. Ethic. kaže da je „teže boriti se protiv užitka nego protiv srdžbe“, za koju se čini da je jača nego strah. Dakle, neumjerenost, koju svladava užitak, manji je grijeh nego stidljivost, koju svladava strah.

Prigovor 3. Nadalje, u naravi je grijeha da bude hotimičan. Ali stidljivost je više hotimična nego neumjerenost; nitko naime ne žudi biti neumjeren, dok neki žude pobjeći od opasnosti smrti, što pripada stidljivosti. Dakle, stidljivost je teži grijeh nego neumjerenost.

Naprotiv, Filozof kaže u III. Ethic. da je „neumjerenost više nalik hotimičnome nego stidljivost“. Dakle, ona više ima od naravi grijeha.

Odgovaram: jedno se stanje grijeha može usporediti s drugim dvostruko: na jedan način, s obzirom na tvar ili predmet; na drugi način, s obzirom na samoga čovjeka koji griješi. I na oba je načina neumjerenost teži grijeh nego stidljivost. Prvo, doista, s obzirom na tvar. Naime, stidljivost uzmiče pred opasnostima smrti, za čije je izbjegavanje poticaj najveća nužnost očuvanja života. Neumjerenost je pak oko užitaka čija težnja nije toliko nužna za očuvanje života, jer je, kako je rečeno, neumjerenost više oko nekih pridodanih užitaka odnosno požuda nego oko prirodnih požuda odnosno užitaka. Što se pak ono što pokreće na grijeh čini nužnijim, to je grijeh lakši. I zato je neumjerenost teži grijeh nego stidljivost s obzirom na predmet ili pokrećuću tvar. Slično tako i s obzirom na samoga čovjeka koji griješi. I to iz trostrukog razloga. Prvo, doista, zato što što je onaj koji griješi više pri svijesti, to teže griješi, stoga se ludima ne uračunavaju grijesi. Teški strahovi i žalosti, a nadasve u opasnostima smrti, ošamućuju čovjekovu pamet. To ne čini užitak, koji pokreće na neumjerenost. Drugo, zato što što je neki grijeh hotimičniji, to je teži. Neumjerenost pak ima više od hotimičnoga nego stidljivost. I to iz dvostrukog razloga. Na jedan način, zato što one stvari koje se čine zbog straha imaju počelo od vanjskoga poticatelja, odakle nisu jednostavno hotimične, nego miješane, kako se kaže u III. Ethic.. One pak stvari koje se čine zbog užitka jednostavno su hotimične. Na drugi način, zato što su one stvari koje su u neumjerenomu više hotimične u pojedinačnom, a manje hotimične u općem; nitko naime ne bi htio biti neumjeren, premda čovjeka privlače pojedinačni užici koji čovjeka čine neumjerenim. Zbog toga je najveći lijek za izbjegavanje neumjerenosti taj da se čovjek ne zadržava oko promatranja pojedinačnih stvari. Ali u onim stvarima koje pripadaju stidljivosti jest obrnuto. Naime, pojedinačne stvari koje prijete manje su hotimične, poput odbacivanja štita i tomu slično, ali sama opća stvar jest više hotimičnija, primjera radi, spasiti se bježanjem. Ono je pak jednostavno više hotimično što je više hotimično u pojedinačnim stvarima u kojima je čin. I zato je neumjerenost, budući da je jednostavno više hotimična nego stidljivost, veći grijeh. Treće, zato što se protiv neumjerenosti može lakše primijeniti lijek nego protiv stidljivosti, stoga što užici jela i spolnih odnosa, oko kojih je neumjerenost, susreću se kroza sav život, i bez opasnosti se čovjek može u njima vježbati s obzirom na to da bude umjeren; ali opasnosti se smrti i rjeđe susreću, i opasnije se u njima čovjek vježba u izbjegavanju stidljivosti. I zato je neumjerenost jednostavno veći grijeh nego stidljivost.

Odgovor na 1. prigovor: izvrsnost jakosti nad umjerenošću može se promatrati dvostruko. Na jedan način, s obzirom na svrhu, što pripada pojmu dobra, jer je naime jakost više usmjerena na opće dobro nego umjerenost. S ove pak strane stidljivost ima neku izvrsnost nad neumjerenosti, utoliko naime što zbog stidljivosti neki odustaju od obrane općega dobra. Na drugi način, s obzirom na težinu, utoliko naime što je teže podnijeti opasnosti smrti nego se suzdržati od nekih užitaka. I s obzirom na to, nije nužno da stidljivost nadmašuje neumjerenost. Kao što je naime veće kreposti ne biti pobijeđen od jačega, tako je isto obrnuto manjeg grijeha biti pobijeđen od jačega, a većega grijeha biti nadjačan od slabijega.

Odgovor na 2. prigovor: ljubav prema očuvanju života, radi koje se izbjegavaju opasnosti smrti, mnogo je više suobličena naravi nego bilo koji užici jela ili spolnih odnosa koji su usmjereni na očuvanje života. I zato je teže svladati strah od opasnosti smrti nego požudu užitaka koja je u jelima i spolnim odnosima. Kojoj se ipak teže oduprijeti nego srdžbi, žalosti i strahu nekih drugih zala.

Odgovor na 3. prigovor: u stidljivosti se više u obzir uzima ono što je hotimično u općem, a manje u pojedinačnom. I zato je u njoj više hotimično u određenom pogledu, ali ne jednostavno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.