Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 142, a. 2

Je li neumjerenost dječji porok

Prigovor 1. Čini se da neumjerenost nije dječji grijeh. Budući da nad onim u Mt 18: „Ako se ne obratite i ne postanete kao dječica“ itd., Jeronim kaže da „dijete ne ustraje u srdžbi, uvređeno se ne sjeća, videći lijepu ženu ne raduje se“, što se protivi neumjerenosti. Dakle, neumjerenost nije dječji grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, djeca nemaju nego naravne požude. No oko naravnih požuda neki malo griješe po neumjerenosti, kako Filozof kaže u III. Ethic.. Dakle, neumjerenost nije dječji grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, djecu valja hraniti i njegovati. No požuda i užitak, oko kojih je neumjerenost, uvijek se ima umanjivati i iskorjenjivati, prema onom u Kol 3: „Umrtvite udove svoje na zemlji, koji su požuda“, i ostalo. Dakle, neumjerenost nije dječji grijeh.

Naprotiv, Filozof kaže u III. Ethic. da „naziv neumjerenosti prenosimo na dječje grijehe“.

Odgovaram: nešto se naziva dječjim dvostruko. Na jedan način, jer priliči djeci. I tako Filozof ne namjerava reći da je grijeh neumjerenosti dječji. Na drugi način, po nekoj sličnosti. I na taj se način grijesi neumjerenosti nazivaju dječjima. Grijeh je naime neumjerenosti grijeh suvišne požude, koja se usklađuje s djetetom glede troga: ponajprije glede onoga što oboje žudi. Kao što naime dijete, tako i požuda žudi za nečim sramotnim. Čiji je razlog tomu što se časno u ljudskim stvarima motri po tome što je nešto uređeno u skladu s razumom, zbog čega Tulije kaže u 1. knjizi O dužnostima da je „časno ono što je primjereno čovjekovoj izvrsnosti u onome u čemu se njegova narav razlikuje od ostalih živih bića“. Dijete pak ne motri uređenost razuma. I slično požuda ne sluša razum, kako se kaže u VII. Ethic.. Drugo, slažu se glede ishoda. Dijete naime, ako se prepusti svojoj volji, raste u vlastitoj volji, zbog čega se u Sir 30 kaže: „Neukroćeni se konj pokazuje tvrdoglave ćudi, a slobodno prepušten sin pokazat će se naglim“. Tako isto i požuda, ako joj se udovolji, prima veću jakost, zbog čega Augustin kaže u 8. knjizi Confess.: „Dok se robovalo požudi, postade navika, i dok se navici nije odupiralo, postade nužnost“. Treće, glede lijeka koji se objema pruža. Dijete se naime ispravlja po tome što se obuzdava, zbog čega se u Izr 23 kaže: „Ne uskraćuj djetetu odgoja; šibom ćeš ga udariti i dušu mu iz pakla izbaviti“. I slično, dok se požudi odupire, vraća se na dužnu mjeru časti. I to je ono što Augustin kaže u 6. knjizi Glazbe da, „dok je um obustavljen u duhovnim stvarima te ondje privržen i ostaje, navike“, to jest tjelesne požude, „nalet se slama, i malo-pomalo potisnut gasi se. Veći je naime bio kad smo slijedili, ne posve nikakav, ali zasigurno manji kad obuzdavamo“. I zato Filozof kaže u III. Ethic. da „poput djeteta koje valja živjeti po zapovijedi odgojitelja, tako se i požudno treba uskladiti s razumom“.

Odgovor na 1. prigovor: taj argument ide onim načinom po kojemu se dječjim naziva ono što se nalazi u djece. No tako se ne naziva grijeh neumjerenosti dječjim, nego po sličnosti, kao što je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: neka se požuda može nazvati naravnom dvostruko. Na jedan način, prema svojem rodu. I tako su umjerenost i neumjerenost oko naravnih požuda, jer su oko požuda hrane i spolnih odnosa, koji su usmjereni na očuvanje naravi. Na drugi način može se nazvati naravnom požudom s obzirom na vrstu onoga što narav traži za svoje očuvanje. I tako se ne događa mnogo griješiti oko naravnih požuda. Narav naime ne traži osim ono po čemu se pomaže nužnosti naravi, u čijoj želji se ne događa biti grijeh, nego jedino po suvišku količine; i shodno tomu jedino se griješi oko naravne požude, kako Filozof kaže u III. Ethic.. Druge pak stvari, oko kojih se ponajviše griješi, jesu neki poticaji požude koje je ljudska znatiželja pronašla, kao pomno pripravljena jela i urešene žene. I premda to djeca ne traže mnogo, neumjerenost se ipak naziva dječjim grijehom iz već rečenoga razloga.

Odgovor na 3. prigovor: ono što pripada naravi u djeci valja uvećavati i njegovati. Ono pak što pripada manjku razuma u njima ne valja njegovati, nego ispravljati, kao što je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.