Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 14, a. 3

Je li neoprostiv

Prigovor 1. Čini se da grijeh protiv Duha Svetoga nije neoprostiv. Augustin naime veli u knjizi De verbis Domini: „Ni o kome ne treba očajavati dokle god strpljivost Gospodnja privodi k pokori“. Ali kad bi neki grijeh bio neoprostiv, trebalo bi očajavati o nekom grješniku. Dakle, grijeh protiv Duha Svetoga nije neoprostiv.

Prigovor 2. Nadalje, nijedan se grijeh ne otpušta osim po tome što Bog dušu ozdravi. „Ali svemogućem liječniku ne nailazi nikakva neizlječiva slabost“, kako veli Glosa na ono iz Psalma: „Koji liječi sve slabosti tvoje“. Dakle, grijeh protiv Duha Svetoga nije neoprostiv.

Prigovor 3. Nadalje, slobodna se volja odnosi prema dobru i prema zlu. Ali dokle god traje stanje puta, može tko od bilo koje kreposti otpasti, budući da je i anđeo s neba pao, stoga se veli u Job 4: „U anđelima svojim nalazi prijekor, koliko li više u onima koji prebivaju u glinenim kućama?“ Dakle, s jednakim razlogom može se tko od bilo kojega grijeha vratiti u stanje pravednosti. Dakle, grijeh protiv Duha Svetoga nije neoprostiv.

Naprotiv, veli se u Mt 12: „Tko rekne riječ protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti niti u ovome vijeku niti u budućem“. I Augustin veli u knjizi De sermone Domini in monte da je „toli velika ljaga ovoga grijeha da ne može podnijeti poniznost prošnje“.

Odgovaram: prema različitim shvaćanjima grijeha protiv Duha Svetoga, na različit se način naziva neoprostivim. Ako se naime grijehom protiv Duha Svetoga nazove konačna nepokornost, tako se naziva neoprostivim jer se nikako ne otpušta. Smrtni naime grijeh u kojemu čovjek ustraje sve do smrti, budući da se u ovome životu ne otpušta po pokori, niti će se u budućem otpustiti. No prema drugim dvama shvaćanjima naziva se neoprostivim ne zato što se nikako ne bi otpustio, nego zato što, koliko je do njega, zaslužuje da se ne otpusti. I to na dva načina. Na jedan način, što se tiče kazne. Onaj naime tko griješi iz neznanja ili slabosti, manju kaznu zaslužuje; a onaj tko griješi iz svjesne zlobe, nema nikakve isprike po kojoj bi mu se kazna umanjila. Slično također onaj tko je hulio na Sina Čovječjega, dok njegovo božanstvo još ne bijaše objavljeno, mogao je imati neku ispriku zbog slabosti tijela koju je na njemu gledao, i tako je manju kaznu zasluživao; no onaj tko je samo božanstvo hulio, pripisujući đavlu djela Duha Svetoga, nikakvu ispriku nije imao po kojoj bi mu se kazna umanjila. I zato se veli, prema Krizostomovu tumačenju, da se ovaj grijeh Židovima ne otpušta niti u ovome vijeku niti u budućem, jer su za nj podnijeli kaznu i u sadašnjem životu po Rimljanima, i u budućem životu u paklenoj kazni. Kao što i Atanazije navodi primjer o njihovim ocima, koji su se najprije doduše s Mojsijem prepirali zbog nedostatka vode i kruha, i to je Gospodin strpljivo podnosio, imali su naime ispriku iz slabosti tijela. Ali poslije su teže sagriješili kao huleći na Duha Svetoga, pripisujući idolu dobročinstva Boga koji ih je izveo iz Egipta, kad su rekli: „Ovo su bogovi tvoji, Izraele, koji te izvedoše iz zemlje egipatske“. I zato je Gospodin učinio da budu i vremenito kažnjeni, jer „palo je u onaj dan oko tri tisuće ljudi“; i za budućnost im kaznom prijeti govoreći: „A ja ću u dan odmazde pohoditi ovaj njihov grijeh“. Na drugi način može se razumjeti što se tiče krivnje, kao što se neka bolest naziva neizlječivom prema naravi bolesti, po kojoj se uklanja ono iz čega se bolest može izliječiti, na primjer kad bolest uklanja snagu naravi ili unosi odvratnost prema hrani i lijeku; premda i takvu bolest Bog može izliječiti. Tako se također grijeh protiv Duha Svetoga naziva neoprostivim prema svojoj naravi, ukoliko isključuje ono po čemu biva otpuštenje grijehâ. Time se ipak ne zatvara put otpuštanja i liječenja svemogućnosti i milosrđu Božjemu, po kojemu se katkad takvi kao čudesno duhovno liječe.

Odgovor na 1. prigovor: ni o kome ne treba očajavati u ovome životu, uzevši u obzir Božju svemogućnost i milosrđe. Ali uzevši u obzir stanje grijeha, neki se nazivaju sinovima nepovjerenja, kako se nalazi u Ef 2.

Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi sa strane Božje svemogućnosti, a ne prema stanju grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: slobodna volja ostaje doduše uvijek promjenjiva u ovome životu, ipak katkad od sebe odbacuje ono po čemu se može obratiti na dobro, koliko je do nje same. Stoga je s njezine strane grijeh neoprostiv, premda ga Bog može otpustiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.