II-II, q. 14, a. 2
O vrstama ovoga grijeha
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno navodi šest vrsta grijeha protiv Duha Svetoga, naime očaj, preuzetnost, nepokornost, tvrdokornost, osporavanje spoznate istine i zavidnost na bratskoj milosti; koje vrste postavlja Magister u dist. 43 II. knjige Sentencija. Nijekati naime božansku pravednost ili milosrđe pripada nevjeri. Ali po očaju netko odbacuje božansko milosrđe, a po preuzetnosti božansku pravednost. Dakle, svako od toga prije je vrsta nevjere negoli grijeha protiv Duha Svetoga.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da nepokornost gleda prošli grijeh, a tvrdokornost budući grijeh. Ali prošlost ili budućnost ne raznolikuju vrstu kreposti ili mane, jer prema istoj vjeri kojom vjerujemo da je Krist rođen, stari su vjerovali da će se roditi. Dakle, tvrdokornost i nepokornost ne trebaju se postavljati kao dvije vrste grijeha protiv Duha Svetoga.
Prigovor 3. Nadalje, „istina i milost po Isusu Kristu postade“, kako se nalazi u Iv 1. Dakle, čini se da osporavanje spoznate istine i zavidnost na bratskoj milosti više pripadaju huli protiv Sina Čovječjega negoli huli protiv Duha Svetoga.
Prigovor 4. Nadalje, Bernard veli u knjizi De dispensat. et praecept. da je „ne htjeti slušati opiranje Duhu Svetomu“. Glosa također veli na Lev 10 da je „hiniti pokoru hula protiv Duha Svetoga“. Raskol se također čini izravno suprotstavljen Duhu Svetomu, po kojemu se Crkva sjedinjuje. I tako se čini da se nedostatno predaju vrste grijeha protiv Duha Svetoga.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De fide ad Petrum da oni koji očajavaju o oproštenju grijeha ili koji bez zasluga preuzetno računaju na Božje milosrđe, griješe protiv Duha Svetoga. I u Enchiridionu veli da „onaj tko u tvrdokornosti uma zatvara posljednji dan, krivac je grijeha protiv Duha Svetoga“. I u knjizi De verbis Domini veli da je nepokornost grijeh protiv Duha Svetoga. I u knjizi De sermone Domini in monte veli da zubljama zavisti napadati bratstvo znači griješiti protiv Duha Svetoga. I u knjizi De unico baptismo veli da „onaj tko istinu prezire, ili je prema braći zloban, kojima se istina objavljuje; ili je prema Bogu nezahvalan, čijim se nadahnućem Crkva poučava“; i tako se čini da griješi protiv Duha Svetoga.
Odgovaram: prema tome što se grijeh protiv Duha Svetoga shvaća na treći način, prikladno mu se navedene vrste pripisuju. Koje se razlikuju prema uklanjanju ili preziru onoga po čemu se čovjek može odvratiti od izbora grijeha. Što je pak ili sa strane božanskoga suda; ili sa strane njegovih darova; ili također sa strane samoga grijeha. Odvraća se naime čovjek od izbora grijeha iz razmatranja božanskoga suda, koji ima pravednost s milosrđem: i po ufanju, koje nastaje iz razmatranja milosrđa koje otpušta grijehe i nagrađuje dobra, a to se uklanja po očaju; i opet po strahu, koji nastaje iz razmatranja božanske pravednosti koja kažnjava grijehe, a to se uklanja po preuzetnosti, dok naime tko preuzetno drži da će postići slavu bez zasluga ili oproštenje bez pokore. Darovi pak Božji kojima se odvraćamo od grijeha jesu dva. Od kojih je jedan spoznaja istine, protiv čega se postavlja osporavanje spoznate istine, dok naime netko spoznatu istinu vjere osporava kako bi slobodnije griješio. Drugi je pomoć nutarnje milosti, protiv čega se postavlja zavidnost na bratskoj milosti, dok naime netko ne samo da zavidi osobi brata nego zavidi i Božjoj milosti koja raste u svijetu. Sa strane pak grijeha dvoje je što čovjeka od grijeha može odvratiti. Od kojih je jedno nered i rugoba čina, čije razmatranje običava u čovjeku pobuditi pokajanje zbog počinjena grijeha. I protiv toga se postavlja nepokornost, ne doduše onim načinom na koji označava ustrajanje u grijehu sve do smrti, kako se gore nepokornost uzimala (tako naime ne bi bila poseban grijeh, nego neka okolnost grijeha); nego se ovdje uzima nepokornost ukoliko unosi nakanu nepokajanja. Drugo je pak neznatnost i kratkoća dobra koje tko u grijehu traži, prema onome iz Rim 6: „Kakav ste plod imali u onome čega se sada stidite?“ Čije razmatranje običava navesti čovjeka na to da se njegova volja u grijehu ne učvršćuje. I to se uklanja po tvrdokornosti, kada naime čovjek učvršćuje svoju nakanu u tome da prione uz grijeh. I o tome se dvome veli u Jr 8: „Nema nikoga tko bi se pokajao zbog svojega grijeha, govoreći: Što učinih?“, što se tiče prvoga; „svi su se okrenuli svojemu trku kao konj koji silovito juri u boj“, što se tiče drugoga.
Odgovor na 1. prigovor: grijeh očaja ili preuzetnosti ne sastoji se u tome da se Božja pravednost ili milosrđe ne vjeruje, nego u tome da se prezire.
Odgovor na 2. prigovor: tvrdokornost i nepokornost ne razlikuju se samo prema prošlosti i budućnosti nego prema određenim formalnim razlozima iz različitoga razmatranja onoga što se u grijehu može razmatrati, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: milost i istinu Krist je učinio po darovima Duha Svetoga koje je ljudima dao.
Odgovor na 4. prigovor: ne htjeti slušati pripada tvrdokornosti; hinjenje pokore nepokornosti; raskol zavidnosti na bratskoj milosti, po kojoj se udovi Crkve sjedinjuju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.