Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 14, a. 4

Može li tko sagriješiti protiv Duha Svetoga od početka, prije negoli počini druge grijehe

Prigovor 1. Čini se da čovjek ne može najprije sagriješiti protiv Duha Svetoga, bez pretpostavke drugih grijeha. Naravni je naime red da se tko od nesavršenoga k savršenomu kreće. I to se bjelodano očituje u dobrima, prema onome iz Izr 4: „Staza je pravednikâ kao svjetlost koja sja i raste sve do savršenoga dana“. No savršenim se naziva u zlima ono što je najveće zlo, kako je bjelodano po Filozofu u V. Metaphys. Budući dakle da je grijeh protiv Duha Svetoga najteži, čini se da čovjek do ovoga grijeha dolazi po drugim manjim grijesima.

Prigovor 2. Nadalje, griješiti protiv Duha Svetoga jest griješiti iz svjesne zlobe ili iz izbora. Ali to čovjek ne može odmah, prije negoli je mnogo puta sagriješio, veli naime Filozof u V. Ethic. da ako čovjek i može nepravedna djela činiti, ne može ipak odmah djelovati kao nepravednik, naime iz izbora. Dakle, čini se da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može počiniti osim nakon drugih grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, pokora i nepokornost jesu oko istoga. Ali pokora nije osim o prošlim grijesima. Dakle, niti nepokornost, koja je vrsta grijeha protiv Duha Svetoga. Grijeh dakle protiv Duha Svetoga pretpostavlja druge grijehe.

Naprotiv, „lako je pred očima Božjim iznenada obogatiti siromaha“, kako se veli u Sir 11. Dakle, obratno je moguće, prema zloći đavla koji nagovara, da se tko odmah navede na najteži grijeh, a to je protiv Duha Svetoga.

Odgovaram: kako je rečeno, griješiti protiv Duha Svetoga na jedan je način griješiti iz svjesne zlobe. Iz svjesne pak zlobe događa se griješiti na dva načina, kako je rečeno. Na jedan način, iz nagnuća habitusa, što vlastito nije griješiti protiv Duha Svetoga. I na taj način griješiti iz svjesne zlobe ne događa se od početka, moraju naime prethoditi čini grijehâ iz kojih se uzrokuje habitus koji naginje na griješenje. Na drugi način može tko griješiti iz svjesne zlobe odbacujući kroz prezir ono po čemu se čovjek odvraća od griješenja, što vlastito jest griješiti protiv Duha Svetoga, kako je rečeno. I to također ponajčešće pretpostavlja druge grijehe, jer kako se veli u Izr 18: „Bezbožnik, kad dođe u dubinu grijehâ, prezire“. Može se ipak dogoditi da tko u prvom činu grijeha sagriješi protiv Duha Svetoga kroz prezir: kako zbog slobode volje; tako i zbog mnogih prethodnih raspoloženja; ili također zbog nekoga silnog poticaja na zlo i slaba čovjekova osjećaja za dobro. I zato se u savršenih muževa to jedva ili nikada ne može dogoditi: da odmah od početka sagriješe protiv Duha Svetoga. Stoga Origen veli u I Periarchon: „Ne smatram da itko od onih koji su stajali na najvišem i savršenom stupnju može iznenada propasti ili pasti, nego ga je nužno postupno i po dijelovima napuštati“. I isti je razlog ako se grijeh protiv Duha Svetoga uzme doslovno za hulu protiv Duha Svetoga. Takva naime hula o kojoj Gospodin govori uvijek proizlazi iz zlobna prezira. Ako se pak pod grijehom protiv Duha Svetoga razumijeva konačna nepokornost, prema Augustininu shvaćanju, to pitanje nema dvojbe, jer se za grijeh protiv Duha Svetoga zahtijeva nastavljanje grijehâ sve do svršetka života.

Odgovor na 1. prigovor: kako u dobru tako i u zlu, uglavnom, napreduje se od nesavršenoga k savršenomu, prema tome kako čovjek napreduje ili u dobru ili u zlu. A ipak u obojemu jedan može započeti od većega negoli drugi. I tako ono od čega tko započinje može biti savršeno u dobru ili u zlu prema svojemu rodu; premda je nesavršeno prema nizu čovjekova napredovanja koji napreduje na bolje ili na gore.

Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi od grijeha iz zlobe kada je iz nagnuća habitusa.

Odgovor na 3. prigovor: ako se nepokornost uzme prema Augustinovoj nakani, ukoliko unosi ustrajanje u grijehu sve do kraja, tako je jasno da nepokornost pretpostavlja grijehe, kao i pokora. No ako govorimo o habitualnoj nepokornosti, prema tome što se postavlja kao vrsta grijeha protiv Duha Svetoga, tako je bjelodano da nepokornost može postojati i prije grijehâ: može naime onaj tko nikada nije sagriješio imati nakanu bilo pokajati se bilo ne pokajati se ako bi se dogodilo da sagriješi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.