Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 137, a. 3

Kako se odnosi prema postojanosti

Prigovor 1. Čini se da postojanost ne pripada ustrajnosti. Jer postojanost pripada strpljivosti, kako je gore rečeno. No strpljivost se razlikuje od ustrajnosti. Dakle, postojanost ne pripada ustrajnosti.

Prigovor 2. Nadalje, krepost je oko teškoga i dobra. No u malim djelima biti postojan ne čini se teškim, nego samo u velikim djelima, koja pripadaju velikodušnosti. Dakle, postojanost više pripada velikodušnosti nego ustrajnosti.

Prigovor 3. Nadalje, ako bi postojanost pripadala ustrajnosti, ni u čemu se ne bi činilo da se razlikuje od ustrajnosti, jer oboje označava neku nepromjenjivost. A ipak se razlikuju, naime Makrobije dijeli postojanost suprotstavljajući je čvrstoći, pod kojom se razumijeva ustrajnost, kako je gore rečeno. Dakle, postojanost ne pripada ustrajnosti.

Naprotiv, za nekoga se kaže da je postojan po tome što u nečem stoji. No prebivati u nečemu pripada ustrajnosti, kako je očito iz definicije koju Andronik postavlja. Dakle, postojanost pripada ustrajnosti.

Odgovaram: ustrajnost i postojanost doduše se slažu u svrhu, jer objema pripada čvrsto ustrajati u nekom dobru, ali se razlikuju prema onome što donosi teškoću za ustrajanje u dobru. Naime, krepost ustrajnosti vlastito čini da čovjek čvrsto ustraje u dobru protiv teškoće koja proizlazi iz same dugotrajnosti čina, a postojanost čini da čvrsto ustraje u dobru protiv teškoće koja proizlazi iz kojihgod drugih vanjskih zapreka. I zato je glavni dio hrabrosti ustrajnost, a ne postojanost, jer je teškoća koja dolazi iz dugotrajnosti čina bitnija činu kreposti nego ona koja dolazi iz vanjskih zapreka.

Odgovor na 1. prigovor: vanjske zapreke ustrajanja u dobru ponajprije su one koje donose tugu. A oko tuge je strpljivost, kako je rečeno. I zato se postojanost prema svrsi slaže s ustrajnošću, a prema onome što donosi teškoću slaže se sa strpljivošću. Svrha je pak jača. I zato postojanost više pripada ustrajnosti nego strpljivosti.

Odgovor na 2. prigovor: u velikim djelima ustrajati teže je, ali u malim ili srednjim dugo ustrajati ima teškoću, ako ne po veličini čina, na koju gleda velikodušnost, a ono po samoj dugotrajnosti, na koju gleda ustrajnost. I zato postojanost može pripadati objema.

Odgovor na 3. prigovor: postojanost doista pripada ustrajnosti, utoliko što se slaže s njom, ipak joj nije ista utoliko što se razlikuje od nje, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.