II-II, q. 137, a. 4
Je li joj potrebna pomoć milosti
Prigovor 1. Čini se da ustrajnost nije potrebna pomoć milosti. Jer ustrajnost je neka krepost, kako je rečeno. No krepost, kako Tulije kaže u svojoj retorici, djeluje na način naravi. Dakle, sama nagnutost kreposti dovoljna je za ustrajanje. Nije dakle za to potrebna nikakva druga pomoć milosti.
Prigovor 2. Nadalje, dar Kristove milosti veći je nego šteta koju je Adam nanio, kako je očito u Rim 5. Jer prije grijeha čovjek je bio tako stvoren da je mogao ustrajati po onome što je primio, kako Augustin kaže u knjizi O prijekoru i milosti. Dakle, tim više čovjek obnovljen Kristovom milošću može ustrajati bez pomoći nove milosti.
Prigovor 3. Nadalje, djela grijeha ponekad su teža nego djela kreposti, odakle se s lica bezbožnika kaže u Mudr 5: „Prođosmo staze teške.“ No neki ustraju u djelima grijeha bez tuđe pomoći. Dakle, čovjek može ustrajati i u djelima kreposti bez pomoći milosti.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi O ustrajnosti: „Tvrdimo da je dar Božji ustrajnost, kojom se ustraje u Kristu sve do kraja.“
Odgovaram: kao što je iz rečenoga očito, ustrajnost se dvostruko govori. Jednom način, za sam habitus ustrajnosti, utoliko što je krepost. I na ovaj način potrebna joj je dar habitualne milosti, kao i ostalim ugrađenim krepostima. Drugom načinu, može se uzeti za čin ustrajnosti koji traje sve do smrti. I u skladu s tim potrebna joj je ne samo habitualna milost, nego također besplatna pomoć Božja koja čuva čovjeka u dobru sve do svršetka života, kako je gore rečeno, kada se raspravljalo o milosti. Jer budući da je slobodna volja sama po sebi promjenjiva, i to joj se ne oduzima habitualnom milošću ovoga života; nije pod vlašću slobodne volje, pa ni po milosti obnovljene, da se nepromjenjivo postavi u dobru, premda je u njezinoj vlasti da to izabere, jer često nam u vlast pada izbor, ali ne i izvršenje.
Odgovor na 1. prigovor: krepost ustrajnosti, koliko je do nje same, naginje na ustrajanje. Budući da je ipak habitus onaj kojim se netko služi kad hoće, nije nužno da onaj tko ima habitus kreposti nepromjenjivo njime se služi sve do smrti.
Odgovor na 2. prigovor: kao što Augustin kaže u knjizi O prijekoru i milosti, „prvom je čovjeku dano, ne da ustraje, nego da može ustrajati, po slobodnoj volji“, jer nikakva iskvarenost tada nije bila u ljudskoj naravi koja bi pružala teškoću ustrajanju. „Ali sada se predodređenima po milosti Kristovoj ne daje samo da mogu ustrajati, nego da ustraju. Odakle prvi čovjek, dok ga nitko nije strašio, protiv zapovijedi Boga koji straši, posluživši se slobodnom voljom, nije ostao u tolikoj blaženosti, s tolikom lakoćom ne griješenja. A ovi su, dok je svijet bjesnio da ne ostanu, ostali u vjeri.“
Odgovor na 3. prigovor: čovjek po sebi može pasti u grijeh, ali ne može po sebi ustati iz grijeha bez pomoći milosti. I zato upravo po tome što čovjek pada u grijeh, utoliko koliko je do njega samoga, čini sebe ustrajnim u grijehu, osim ako bude oslobođen milosti Božjom. A po tome što čini dobro ne čini sebe ustrajnim u dobru, jer je od sebe moćan griješiti. I zato je za to potrebna pomoć milosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.