Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 134, a. 3

Koja je njezina tvar

Prigovor 1. Čini se da tvari veličasnosti nisu veliki troškovi. Oko iste se naime tvari ne nalaze dvije kreposti. No oko troškova je darežljivost, kako je gore rečeno. Dakle, veličasnost nije oko troškova.

Prigovor 2. Nadalje, svaki je veličasni čovjek darežljiv, kako se kaže u 4. knjizi Nikomahove etike. No darežljivost je više oko darova nego oko troškova. Dakle, ni veličasnost nije ponajviše oko troškova, nego više oko darova.

Prigovor 3. Nadalje, veličasnosti pripada učiniti neko vanjsko djelo. No s bilo kakvim se troškovima ne čini neko vanjsko djelo, pa makar troškovi bili veliki, primjerice kada netko puno potroši na slanje darova. Dakle, troškovi nisu vlastita tvar veličasnosti.

Prigovor 4. Nadalje, velike troškove ne mogu činiti osim bogataši. No sve kreposti mogu imati i siromasi, jer kreposti ne trebaju nužno vanjsku sreću, nego su same sebi dovoljne, kako Seneka kaže u knjizi O gnjevu. Dakle, veličasnost nije oko velikih troškova.

Naprotiv, Filozof kaže u 4. knjizi Nikomahove etike da se „veličasnost ne proteže na sve djelatnosti koje su u novcu, poput darežljivosti, nego samo na one raskošne, u kojima nadilazi darežljivost veličinom“. Dakle, ona je samo oko velikih troškova.

Odgovaram: veličasnosti, kao što je rečeno, pripada namjeravati učiniti neko veliko djelo. Za to pak da se neko veliko djelo prikladno učini, traže se razmjerni troškovi, ta velika se djela ne mogu činiti osim uz velike izdatke. Odakle veličasnosti pripada činiti velike troškove kako bi se veliko djelo prikladno učinilo, odakle i Filozof kaže u 4. knjizi Nikomahove etike da će veličasni čovjek od jednake, to jest razmjerne troškovnosti, „učiniti djelo još veličasnijim“. Trošak je pak određeno izdavanje novca, od kojega netko može biti spriječen pretjeranom ljubavlju prema novcu. I zato se tvari veličasnosti mogu nazvati i sami troškovi kojima se veličasni čovjek služi da učini veliko djelo; i sam novac kojim se služi kako bi učinio velike troškove; i ljubav prema novcu koju veličasni čovjek umjerava da se ne bi spriječili veliki troškovi.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno, one kreposti koje su oko vanjskih stvari imaju jednu poteškoću iz same vrste stvari oko koje je krepost, a drugu poteškoću iz veličine same stvari. I zato je potrebno da oko novca i njegove uporabe budu dvije kreposti, naime darežljivost, koja općenito promatra uporabu novca; i veličasnost, koja promatra veliko u uporabi novca.

Odgovor na 2. prigovor: uporaba novca drukčije pripada darežljivu čovjeku, a drukčije veličasnu. Darežljivu naime pripada u skladu s time što proizlazi iz uređenog nagiba prema novcu. I zato svaka dužna uporaba novca, čije uklanjanje otklanja umjerenost ljubavi prema novcu, pripada darežljivosti, naime i darovi i troškovi. No uporaba novca pripada veličasnu čovjeku u usmjerenosti prema nekom velikom djelu koje treba učiniti. A takva uporaba ne može biti nego trošak ili izdatak.

Odgovor na 3. prigovor: veličasni čovjek također daje darove ili darivanja, kako se kaže u 4. knjizi Nikomahove etike, i to ne pod vidom dara, nego radije pod vidom troška usmjerenog na činjenje nekog djela, primjerice na iskazivanje časti nekome, ili na činjenje nečega odakle proistječe čast cijelome gradu, kao kada učini nešto za čime cijeli grad teži.

Odgovor na 4. prigovor: glavni je čin kreposti unutarnji izbor, koji krepost može imati bez vanjske sreće. I tako i siromah može biti veličasan. No za vanjske čine kreposti traže se dobra sreće kao određeni instrumenti. I u skladu s tim, siromah ne može vršiti vanjski čin veličasnosti u onim stvarima koje su velike jednostavno, nego možda u onim stvarima koje su velike u usporedbi s nekim djelom koje, iako je u sebi malo, ipak može biti učinjeno veličasno u skladu s razmjernošću te vrste; jer se malo i veliko nazivaju relativno, kako Filozof kaže u Kategorijama.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.