II-II, q. 134, a. 4
Je li dio hrabrosti
Prigovor 1. Čini se da veličasnost nije dio hrabrosti. Veličasnost se naime podudara u tvari s darežljivošću, kako je rečeno. No darežljivost nije dio hrabrosti, nego pravednosti. Dakle, veličasnost nije dio hrabrosti.
Prigovor 2. Nadalje, hrabrost je oko strahova i odvažnosti. Čini se pak da veličasnost nipošto ne promatra strah, nego samo troškove, koji su određene djelatnosti. Dakle, čini se da veličasnost više pripada pravednosti, koja je oko djelatnosti, negoli hrabrosti.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u 4. knjizi Nikomahove etike da se „veličasni čovjek uspoređuje sa znancem“. No znanje se više podudara s razboritošću negoli s hrabrošću. Dakle, veličasnost se ne treba stavljati kao dio hrabrosti.
Naprotiv, Tulije, Makrobije i Andronik stavljaju veličasnost kao dio hrabrosti.
Odgovaram: veličasnost, u skladu s time što je posebna krepost, ne može se staviti kao subjektivni dio hrabrosti, jer se ne podudara s njom u tvari, nego se stavlja kao njezin dio utoliko što joj se pridružuje poput sporedne kreposti glavnoj. Za to pak da se neka krepost pridruži nekoj glavnoj, traže se dvoje, kako je gore rečeno, od čega je prvo da se sporedna podudara s glavnom; a drugo je da u nečemu biva nadmašena od nje. Veličasnost se pak podudara s hrabrošću u tome što, kao što hrabrost teži u nešto naporno i teško, tako isto i veličasnost, odakle se također čini da je u srditom dijelu duše, kao i hrabrost. No veličasnost manjkava je u odnosu na hrabrost u tome što ona napornost u koju teži hrabrost ima poteškoću radi opasnosti koja prijeti osobi, dok napornost u koju teži veličasnost ima poteškoću radi trošenja stvari; što je mnogo manje od opasnosti za osobu. I zato se veličasnost stavlja kao dio hrabrosti.
Odgovor na 1. prigovor: pravednost promatra djelatnosti po sebi, utoliko što se u njima razmatra razlog dužnosti. No darežljivost i veličasnost razmatraju djelatnosti troškova u skladu s time kako se uspoređuju sa strastima duše, i to na različite načine. Naime, darežljivost promatra troškove u usporedbi s ljubavlju i požudom prema novcu, koje su strasti požudnog dijela duše, kojima darežljiv čovjek nije spriječen od davanja i činjenja troškova, odakle je u požudnu dijelu duše. No veličasnost promatra troškove u usporedbi s nadom, dosežući nešto naporno, ne jednostavno, kao velikašnost, nego u određenoj tvari, naime u troškovima. Odakle se čini da je veličasnost u srditu dijelu duše, kao i velikašnost.
Odgovor na 2. prigovor: veličasnost se, premda se ne podudara s hrabrošću u tvari, ipak podudara s njom u uvjetu tvari, utoliko naime što teži u nešto naporno oko troškova, kao hrabrost u nešto naporno oko strahova.
Odgovor na 3. prigovor: veličasnost usmjerava uporabu umijeća prema nečemu velikom, kako je rečeno. Umijeće je pak u razumu. I zato veličasnu čovjeku pripada dobro se služiti razumom u promatranju razmjernosti troškova prema djelu koje treba učiniti. A to je ponajviše potrebno radi veličine obojega, jer ako se ne bi primijenilo marljivo razmatranje, prijetila bi opasnost velike štete.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.