II-II, q. 132, a. 3
Je li smrtni grijeh
Prigovor 1. Čini se da je prazna slava smrtni grijeh. Ništa naime ne isključuje vječnu plaću osim smrtnog grijeha. Ali prazna slava isključuje vječnu plaću, jer se u Mt 6 kaže: „Pazite da pravednosti svoje ne činite pred ljudima da vas oni vide“. Dakle, prazna slava je smrtni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, tko god prisvaja ono što je Božje svojstvo, smrtno griješi. Ali težnjom za praznom slavom netko si pripisuje ono što je Božje svojstvo, jer se u Iz 42 kaže: „Slavu svoju drugomu ne ću dati“; i u 1 Tim 1: „Samomu Bogu čast i slava“. Dakle, prazna slava je smrtni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, onaj grijeh koji je ponajviše opasan i štetan čini se da je smrtni. Ali grijeh prazne slave jest takav, jer na ono iz 1 Sol 2: „Bogu koji iskušava srca naša“, Augustinova glosa kaže: „Kakvu moć ranjavanja ima ljubav prema ljudskoj slavi ne osjeća nitko osim onoga tko joj objavi rat, jer ako je ikomu lako ne težiti pohvali dok se uskraćuje, ipak je teško u njoj se ne sladiti kada se nudi“. Krizostom također u tumačenju Mateja kaže da „prazna slava potajno ulazi i neosjetljivo odvodi sve što je iznutra“. Dakle, prazna slava je smrtni grijeh.
Naprotiv, Krizostom tumačeći Mateja kaže da „dok druge mane imaju mjesto u slugama đavla, prazna slava ima mjesto i u slugama Kristovim“. U njima pak nema nikakva smrtnog grijeha. Dakle, prazna slava nije smrtni grijeh.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, po tomu je neki grijeh smrtni što je u suprotnosti s ljubavlju. Grijeh pak prazne slave, promatran po sebi, ne čini se u suprotnosti s ljubavlju u pogledu ljubavi prema bližnjemu. U pogledu pak ljubavi prema Bogu može biti u suprotnosti s ljubavlju dvostruko. Na prvi način, s obzirom na tvar o kojoj se netko hvali. Na primjer kada se netko hvali o nečemu lažnome što je u suprotnosti s božanskim poštovanjem, u skladu s onim iz Ez 28: „Uzvisilo se srce tvoje i rekao si: Bog ja jesam“; i u 1 Kor 4: „Što imaš što nisi primio? Ako si pak primio, zašto se hvališ kao da nisi primio?“ Ili također kada netko zemaljsko dobro o kojem se hvali pretpostavlja Bogu, što se zabranjuje u Jr 9: „Neka se ne hvali mudar mudrošću svojom, niti jak jakošću svojom, niti bogat bogatstvom svojim, nego u tomu neka se hvali tko se hvali: što je razuman i poznaje mene“. Ili također kada netko pretpostavlja svjedočanstvo ljudi svjedočanstvu Božjem, kao što se protiv nekih govori u Iv 12: „Koji su više ljubili slavu ljudsku nego slavu Božju“. Na drugi način, s obzirom na samoga onoga koji se hvali, koji svoju nakanu usmjerava na slavu kao na posljednju svrhu, na koju naime uređuje i djela kreposti, i radi čijeg postizanja ne propušta činiti čak ni ono što je protiv Boga. I tako je smrtni grijeh. Odakle Augustin u 5. knjizi djela De civitate Dei kaže da je ova mana, to jest ljubav prema ljudskoj pohvali, „tako neprijateljska pobožnoj vjeri, ako je u srcu veća požuda za slavom nego strah ili ljubav prema Bogu, da je Gospodin rekao“ (Iv 5): „Kako možete vjerovati vi koji slavu očekujete jedni od drugih, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite?“ Ako pak ljubav prema ljudskoj slavi, premda je prazna, ipak nije oprečna ljubavi, ni s obzirom na ono o čemu je slava, ni s obzirom na nakanu onoga koji traži slavu, nije smrtni grijeh, nego laki.
Odgovor na 1. prigovor: nitko griješeći ne zaslužuje vječni život. Odakle kreposno djelo gubi moć zasluživanja vječnog života ako se vrši radi prazne slave, čak i ako ta prazna slava nije smrtni grijeh. Ali kada netko jednostavno gubi vječnu plaću radi prazne slave, i to ne samo u pogledu jednog čina, tada je prazna slava smrtni grijeh.
Odgovor na 2. prigovor: nije svaki tko je požudan za praznom slavom teži za onom izvrsnošću koja priliči jedinome Bogu. Jer je druga slava koja se duguje jedinome Bogu, a druga koja se duguje kreposnom ili bogatom čovjeku.
Odgovor na 3. prigovor: prazna slava se naziva opasnim grijehom ne toliko zbog svoje težine, koliko također po tomu što je raspoloženje prema teškim grijesima, utoliko naime što se praznom slavom čovjek čini preuzetnim i previše u se pouzdavajućim. I tako također pomalo raspoložuje k tomu da čovjek bude lišen unutarnjih dobara.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.