II-II, q. 132, a. 2
Je li isprazna slava suprotstavljena velikodušnosti
Prigovor 1. Čini se da prazna slava nije suprotstavljena velikodušnosti. Pripada naime praznoj slavi, kao što je rečeno, da se netko hvali u onome čega nema, što pripada lažljivosti; ili u zemaljskim ili prolaznim stvarima, što pripada požudnosti; ili u svjedočanstvu ljudi čiji sud nije siguran, što pripada nerazboritosti. Takve se mane ne suprotstavljaju velikodušnosti. Dakle, prazna slava nije suprotstavljena velikodušnosti.
Prigovor 2. Nadalje, prazna slava nije suprotstavljena velikodušnosti po manjku, poput malodušnosti, koja se čini oprečnom praznoj slavi. Slično tako ni po suvišku, jer se tako velikodušnosti suprotstavljaju preuzetnost i častohleplje, kako je rečeno, od kojih se prazna slava razlikuje. Dakle, prazna slava nije suprotstavljena velikodušnosti.
Prigovor 3. Nadalje, u Poslanici Filipljanima, na riječi: „Ništa po suparništvu ili praznoj slavi“, Glosa kaže: „Bila su neka među njima neslaganja, nemirni, suparnici uzrokom prazne slave“. Suparništvo se pak ne suprotstavlja velikodušnosti. Dakle, ni prazna slava.
Naprotiv, Tulije u 1. knjizi djela De officiis kaže: „Treba se čuvati požude za slavom, jer ona oduzima slobodu duši, za koju velikodušni muževi moraju imati svako suparništvo“. Dakle, suprotstavlja se velikodušnosti.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, slava je neki učinak časti i pohvale, jer iz toga što je netko hvaljen ili mu se iskazuje bilo kakvo poštovanje biva slavan u spoznaji drugih. I budući da je velikodušnost oko časti, kako je gore rečeno, slijedi također da je oko slave, tako naime da kao što umjereno se koristi čašću, tako umjereno se koristi slavom. I zato je neuredna težnja za slavom izravno suprotstavljena velikodušnosti.
Odgovor na 1. prigovor: tomu se protivi samoj veličini duha da netko malene stvari toliko cijeni da se njima hvali, odakle se u IV. Ethic. o velikodušnom kaže da mu je „čast mala“. Slično se tako i druge stvari koje se traže radi časti, poput moći i bogatstva, drže malenima od njega. Slično se tako veličini duha protivi da se netko hvali u onome čega nema. Odakle se o velikodušnom kaže u IV. Ethic. da „više mari za istinu nego za mnijenje“. Slično se tako veličini duha protivi da se netko hvali u svjedočanstvu ljudske pohvale, kao da se to drži nečim velikim. Odakle se o velikodušnom kaže u IV. Ethic. da „nije mu stalo do toga da bude hvaljen“. I tako ono što se suprotstavlja drugim krepostima ništa ne zabranjuje da se suprotstavlja velikodušnosti, ukoliko one drže velikima ono što je maleno.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko žudi za praznom slavom, prema istini stvari, manjka u odnosu na velikodušnog, jer se naime hvali u onome što velikodušan drži malenim, kako je rečeno. Ali s obzirom na njegovu procjenu, suprotstavlja se velikodušnom po suvišku, jer naime slavu koju teži smatra nečim velikim i teži k njoj iznad svoga dostojanstva.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, suprotstavljenost mana ne motri se prema učinku. I ipak se tomu samom velikodušnosti suprotstavlja da netko namjerava suparništvo, jer nitko se ne nadmeće osim za stvar koju drži velikom. Odakle Filozof u IV. Ethic. kaže da „velikodušan nije suparnički nastrojen, jer ništa ne drži velikim“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.