II-II, q. 132, a. 1
Je li žudnja za slavom grijeh
Prigovor 1. Čini se da težnja za slavom nije grijeh. Nitko se naime ne griješi u tome što se suobličuje Bogu; štoviše, zapovjeđeno je, u Ef 5: „Budite nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca“. Ali u tome što čovjek traži slavu čini se da nasljeduje Boga, koji od ljudi traži slavu, odakle se u Iz 43 veliki kaže: „Svakoga tko se zove mojim imenom, za slavu svoju stvorih ga“. Dakle, težnja za slavom nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, ono čime se netko potiče na dobro ne čini se grijehom. Ali težnjom za slavom ljudi se potiču na dobro, jer Tulije u knjizi Tusculanae quaestiones kaže da se „svi na studij potiču slavom“. I u Svetom pismu obećava se slava za dobra djela, u skladu s onim iz Rim 2: „Onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu i čast“. Dakle, težnja za slavom nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, Tulije u svojoj retorici kaže da je „slava obilan glas o nekomu s pohvalom“, a tomu pripada i ono što Ambrozije kaže, da je slava jasna objava s pohvalom. Ali težiti hvalevrijednom glasu nije grijeh; štoviše, čini se da je hvalevrijedno, u skladu s onim iz Sir 41: „Brini se za dobro ime“; i u Rim 12: „Zauzimajte se za dobro ne samo pred Bogom nego i pred svim ljudima“. Dakle, težnja za ispražnjenom slavom nije grijeh.
Naprotiv, Augustin u 5. knjizi djela De civitate Dei kaže: „Pametniji je onaj tko prepoznaje da je i ljubav prema pohvali mana“.
Odgovaram: slava označava neku bjelinu ili jasnoću, stoga je proslaviti se isto što i razjasniti se, kako kaže Augustin tumačeći Ivanovo evanđelje. Jasnoća pak ima u sebi i neku ljepotu i očitovanje. I zato naziv slave vlastito označava očitovanje nečega o nekome što se pred ljudima čini lijepim, bilo da je to neko dobro tjelesno bilo duhovno. Budući da se ono što je jednostavno sjajno može promatrati od mnogih i iz daleka, zato se vlastito imenom slave označava da nečije dobro dospijeva u spoznaju i odobravanje mnogih, prema onom načinu kako se kaže u Tita Livija: „Slaviti se pred jednima ne znači slaviti se“. Ako se pak naziv slave uzme u širem smislu, ne sastoji se samo u spoznaji mnoštva, nego i malobrojnih ili jednoga, ili samoga sebe, dok naime netko promatra vlastito dobro kao dostojno pohvale. A to da netko spoznaje i odobrava svoje dobro nije grijeh, jer se u 1 Kor 2 govori: „A mi ne primismo duh ovoga svijeta, nego Duh koji je od Boga, da znamo što nam je Bog darovao“. Slično tako nije grijeh da netko želi da njegova dobra drugi odobravaju, jer se u Mt 5 kaže: „Neka svijetli svjetlost vaša pred ljudima“. I zato težnja za slavom po sebi ne imenuje nešto grješno. Ali težnja za ispražnjenom ili praznom slavom označava manu, jer je svako prazno težiti grješno, u skladu s onim iz Psalma: „Zašto ljubite ništavnost i tražite laž?“ A slava se može nazvati praznom na prvi način, s obzirom na stvar o kojoj netko traži slavu, na primjer kada netko traži slavu o onome što nije, ili o onome što nije dostojno slave, kao o nekoj krhkoj i prolaznoj stvari. Na drugi način, s obzirom na onoga od koga netko traži slavu, na primjer čovjeka čiji sud nije siguran. Na treći način, s obzirom na samoga onoga koji teži za slavom, koji očito težnju za svojom slavom ne usmjerava na dužnu svrhu, na primjer na Božju čast ili spas bližnjega.
Odgovor na 1. prigovor: kako kaže Augustin tumačeći Iv 13: „Vi me zovete učiteljem i gospodinom, i dobro velite; opasno je ugađati samomu sebi onomu kojemu se valja čuvati oholosti. Onaj pak koji je iznad svega, koliko god sam sebe hvalio, ne uzvisuje se. Nama je naime korisno poznavati Boga, ne njemu, niti ga tko pozna ako se sam ne očituje onaj koji zna“. Odatle je jasno da Bog ne traži svoju slavu radi sebe, nego radi nas. I slično tako čovjek može hvalevrijedno težiti za svojom slavom radi koristi drugih, u skladu s onim iz Mt 5: „Vidite vaša dobra djela i proslavite Oca svojega koji je na nebesima“.
Odgovor na 2. prigovor: slava koja se zadobiva od Boga nije prazna nego istinita. I takva se slava u nagradu obećava za dobra djela. O njoj se kaže u 2 Kor 10: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali; nije na sebe iskušan tko sam sebe preporučuje, nego koga preporučuje Bog“. Također se neki potiču na djela kreposti iz težnje za ljudskom slavom, kao i iz težnje za drugim zemaljskim dobrima, ali ipak nije istinski krepostan onaj koji djela kreposti vrši radi ljudske slave, kako Augustin dokazuje u 5. knjizi djela De civitate Dei.
Odgovor na 3. prigovor: savršenstvu čovjeka pripada da on sam spoznaje, ali da njega drugi spoznaju ne pripada njegovu savršenstvu, i zato se za njom ne treba težiti po sebi. Ipak se može težiti utoliko ukoliko je korisna za nešto, ili za to da Bog bude proslavljen od ljudi; ili za to da ljudi napreduju iz dobra koje prepoznaju u drugomu; ili iz toga što se sam čovjek trudom u dobrima koja prepoznaje u sebi po svjedočanstvu tuđe pohvale trudi u njima ustrajati i napredovati na bolje. I u tom je pogledu hvalevrijedno da se netko brine za dobro ime i da se brine za dobra pred ljudima, ali ipak da se prazno ne sladi u ljudskoj pohvali.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.